Četvrtak, 19.11.2026. ✝ Verski kalendar € Kursna lista
LIČNA ISPOVEST O NEMIRU, SAMOĆI I STVARALAŠTVU

Stvarnost neba

Noćna lutanja kroz Beograd
Stvarnost neba
Илустрација (Фото: Пиксабеј)

Još od sutona, neprekidno je toga dana sipila kišica. Jesenja. Dosadna, uporna. Žurno sam ušao u stan. Vrata sam dva puta zabravio. Popeo se odmah na merdevine i odvrnuo osigurač zvona. Dvostruka vrata od lođe, zaklopljena, nisam dirao. Televizor je ostao zatamnjen. Utišao sam dobovanje kapljica vode iz česme u kuhinji. Spustio do kraja obe roletne. Ugasio svetlo u svim prostorijama. Preusmerio mobilni telefon na avionski režim, pa ga ubrzo potpuno neutralizovao.

Zatvorio sam oči. Kapci – natekli i teški. More tišine. Zvuk retkog saobraćaja napolju jedva da je u sobu dopirao. Kao da nije bilo prolaznika ispod prozora. Ni laveža pasa, ni mjaukanja mačaka. Pokušao sam da ne mislim ni o kome, ni o čemu. Nisam uspevao.

Svašta mi je prolazilo kroz glavu. I lepo i ružno. I prošlo i sadašnje. Ponajviše ono buduće, neželjeno a neizbežno. Tužno. Meteorološki, vreme se danima i sedmicama lomi. Šokira nas mentalno i telesno. Na rekama, riba se i zbog toga retko „javlja”. U društvu, u državi postizborna napetost i olakšanje, ujedno. „Praskavo” pravo. Nagovešteni oštri rezovi, suštinski preobražaji. „Sablja 2”? Misija – gromopucateljni boljitak! Na poslu, pa i znatno šire, čak globalno uzev, preovlađuje sebičnost, sujete, neprincipijelnost, osvetoljubivost. I megalomanija. Mestimično. Previše zavesa, podruma, šančeva, bunkera, pećina.... Gomila tajni. Raskrinkati mitove. Razvejati zablude.

Što se tiče ljubavi – potapa me praznina, pustinja bez izgledne svetlosti, njegoševske.

Bez ondašnje strasti i slasti. Fizički, u odsustvu Nje – ali u sazvežđu neraskidivih emotivnih kopči. Estetika i etika. Dragocenost blistava. Magija. Zauvek. (Iznenada, setih se Almodovarovog filma, romantične drame, „Prekinuti zagrljaji”.) Plus – stvaralačka kriza. Proći će, znam. Sve. Legao sam na trosed i pokrio se ćebetom. Ceo. Hteo sam zaronim u tup san bez snova.

Nije pomagalo. Napipao sam u mraku, na stočiću kraj uzglavlja, pilule za spavanje. Popio dve, pritom oborivši čašu s vodom koja mi je bila nadohvat ruke. Sačekao, u nervozi, da prođe bezmalo jedan sat. I dalje isto, onespokojavajuće stanje.

Moje sopstvo je tražilo izlaz. Ustao sam. Bacio neotvorenu kutiju cigarilosa u kantu za otpatke. Iz frižidera uzeo komad belog sira. Napravio džin-tonik. Popio ga u jednom cugu.

Obukao se. Izašao u duboku noć. Kiša je bila prestala. Bar nešto, pomislih. Pod slabim učincima uličnih lampi, šareno šušteće lišće kao da je pratilo moje korake. Zaboravio sam da zaključam vrata. Krstario sam Profesorskom kolonijom, hodao do Botaničke bašte, zatim prema Pančevačkom mostu i dalje – a onda desno prema Bogosloviji i Novom groblju. Vratio sam se u Čaplinovu Ulicom braće Grim. Nekako sve simbolično.

Spremalo se da svane. Nastojao sam da dugom šetnjom provetrim umorni, rastrzani mozak. Uzalud. (Uzgred, rastao je bol u nogama i kičmi.) Ušao sam u automobil i nasumično, s naporom, vozikao se po gradu. Put Zvezdare, pa do Konjarnika, te zamašan okret ka Karaburmi, potom natrag duž Bulevara despota Stefana. Sledili su Terazijski tunel, Zeleni venac, Brankov most – i eto me u Novom Beogradu. Uranjao sam među blokove zgrada, parkiravši se blizu Save. A ona, bez mesečine koja bi se u njoj kupala, ćutala je „namrgođena”, mistično tekla. Reka me nije inspirisala kao više puta ranije. Ili je te noći nisam razumeo, a izgleda ni ona mene. Šteta.

Pa sam krenuo prema Surčinu. Prolazio Ledinama. Stigao do aerodroma, a onda se, preko Zemuna, vratio u stan. Ipak, vožnja mi je donela izvesno rasterećenje. Obradovala me je i zora, grad se magličasto budio. Skuvao sam jaku duplu crnu kafu bez šećera. Seo za radni sto s namerom da napišem zrnce poezije, jednu malu priču. Ličnu, terapeutsku. Kad sam je najzad završio, osetio sam kratkotrajni mir. To je baš ova pripovest, možda (i) svojevrsna pesma. Izlečenje? „Rapsodija u plavom” (Džordža Geršvina) u mom, u našem slučaju?

*Profesor Pravnog fakulteta u Beogradu u penziji

Komentari0
Molimo vas da sе u komеntarima držitе tеmе tеksta. Rеdakcija Politikе ONLINE zadržava pravo da – ukoliko ih procеni kao nеumеsnе - skrati ili nе objavi komеntarе koji sadržе osvrtе na nеčiju ličnost i privatan život, uvrеdе na račun autora tеksta i/ili članova rеdakcijе „Politikе“ kao i bilo kakvu prеtnju, nеpristojan rеčnik, govor mržnjе, rasnе i nacionalnе uvrеdе ili bilo kakav nеzakonit sadržaj. Komеntarе pisanе vеrzalom i linkovе na drugе sajtovе nе objavljujеmo. Politika ONLINE nеma nikakvu obavеzu obrazlaganja odluka vеzanih za skraćivanjе komеntara i njihovo objavljivanjе. Rеdakcija nе odgovara za stavovе čitalaca iznеsеnе u komеntarima. Vaš komеntar možе sadržati najvišе 1.000 pojеdinačnih karaktеra, i smatra sе da stе slanjеm komеntara potvrdili saglasnost sa gorе navеdеnim pravilima.
This site is protected by reCAPTCHA and the Google Privacy Policy and Terms of Service apply.

Komentar uspešno dodat!

Vaš komentar će biti vidljiv čim ga administrator odobri.