Boško Mijatović
NATO?
Na kraju, ali ne najmanje važno, pitanje je da li bi nas NATO uopšte primio u članstvo, sve i kada bismo ih molili. Jer alijansa funkcioniše na konsenzualnom načelu, s pravom veta svake članice
U Srbiji se dugo i intenzivno diskutuje o eventualnom ulasku Srbije u NATO. Ali nekako sa previše emocija, a s premalo hladnog računa, a to se posebno odnosi na političare. Da pokušam da izbegnem taj manir.
Pođimo od suštine. NATO je vojni savez osnovan sa ciljem borbe za svetsku dominaciju tokom „hladnog” rata. Kada je ovaj pobedonosno okončan, postavilo se pitanje smisla daljeg postojanja. On je privremeno nađen u „humanitarnim” intervencijama protiv Republike Srpske, Srbije i u Avganistanu. Ali ostaje očuvanje hegemonije zbog donekle ojačale Rusije, nezgodne zbog nasleđenihambicija, i zbog Kine, koja će sledećih decenija neminovno biti glavna opasnost za dominaciju SAD. Da li je zaista u interesu Srbije da, na nečijoj strani učestvuje u borbi titana, na primer, u izbacivanju Rusije iz centralne Azije ili u okupaciji Avganistana? Ne bih rekao, jer to za nas može da bude skupo, a da eventualni profit odnese neko drugi.
Ili, u NATO ulaze zemlje iz istočne Evrope koje žele da se na vjeki vjekova zaštite od ruskog medveda, sa kojim imaju loša iskustva. Potpuno ih razumem, ali Srbija nema i nikada nije imala takav problem sa Rusijom. Stoga razlog da je to zbog bezbednosti otpada.
Zagovornici tvrde da ulazak u NATO mora da bude veoma koristan po kvalitet naših života. Doduše, ne umeju to da argumentuju, osim tvrdnjom da je ulazak u NATO neumitna pretpostavka za ulazak u Evropsku uniju. Međutim, to je potpuno netačno, jer više članica EU nije istovremeno u NATO-u: Irska, Finska, Austrija, Švedska. Neće ih, nadam se, izbaciti iz EU da bi pomenuti „argument” počeo da važi.
Pored toga, niko nikada nije zvanično pomenuo taj uslov o uključenju u EU, a šaputanja na jastuku po prijemima u zapadnim ambasadama treba posmatrati kao taktičku priču, a ne kao ozbiljne i obavezujuće izjave. Isto tako treba gledati i na reči američkog potpredsednika Bajdena od pre nekoliko meseci da su vrata NATO-a otvorena za Srbiju: u pitanju je, verujem, taktiziranje kako bi se Srbija podstakla na udaljavanje od Rusije, a nikako pravi, formalan poziv.
S pozivom postoji još jedan problem: nema sumnje da bi uslov prijema bio priznanje nezavisnosti Kosova, jer NATO nikada neće primiti u članstvo zemlju sa nejasnim granicama. To smo videli na primeru Gruzije, koja je hladno odbijena. A albanski premijer otvoreno traži ujedinjenje Albanaca, pri čemu je Albanija član NATO-a i u stanju je da blokira prijem Srbije. Drugim rečima, prijava na šalteru NATO-a svakako podrazumeva priznanje Kosova. Siguran sam da ovo zagovornici učlanjenja u NATO znaju i da im to ne smeta.
Pored toga, ulazak u NATO košta, jer treba kupiti puno skupe vojne opreme napravljene po standardima NATO-a. Naravno, bolje je imati novu opremu, ali to baš ne bi trebalo da bude prioritet u ovim teškim vremenima kada se Srbija puno zadužuje da bi se, ekonomski i socijalno, održala iznad vode.
Moglo bi se reći da bi odbijanje Srbije da uđe u NATO naljutilo Amerikance i da bi nas stoga kažnjavali na razne finansijske i političke načine. Ne verujem u to. Srbija je za SAD nevažna i kao saveznik i kao protivnik, a neprimetna kao neutralna država. Ona nema ni kopnenu ni vazdušnu vezu sa Rusijom ili Kinom već je okružena članicama NATO-a i stoga potpuno izolovana. To joj samo povećava stratešku beznačajnost.
Na kraju, ali ne i najmanje važno, pitanje je da li bi nas NATO uopšte primio u članstvo, sve i kada bismo ih molili. Jer alijansa funkcioniše na konsenzualnom načelu, s pravom veta svake članice, tako da je pitanje da li je za njih pametno da prime zemlju koja bi im mogla blokirati proces donošenja strateških odluka zbog neslaganja s predlozima (protiv Kine, Rusije ili nekih drugih zemalja). Ovaj problem jedino bi mogao da reši LDP, stranka koja misli sve isto što i Vašington, ali šansa za to je vrlo mala.
Eto, uspeo sam da izbegnem emotivne argumente kao što su patriotizam, suverenost, slanje naših vojnika u nekakve džungle, a opet sam stigao do zaključka da se treba držati vojne neutralnosti. Ne bismo imali koristi već samo štete, a i pitanje je da li bi nas primili.
direktor ekonomskih studija CLDS
Poslednji komentari
@Наташа Јевтовић.
Интересантне информације! Но можда је боље рећи да брину енергетске бриге јер јагма око извора види се из авиона. Изгледа да Ви "Јужни ток" видите као готову ствар а око њега сасвим недавно веома се закувало. Те се ѕбог економског спада смањује потражња гаса, те се актуелизује пројекат НАБУКО, те Украина "на подаћу Америки" не да своје територијане воде за трасу, те Турска даје своје али грозно уцењује, те Бугарска излази из договора и на крају и сама Руссија се двоуми над "сумасшедшом" ценом... А то да ми не можемо да будемо неутрални, па можемо. У смислу да им не дајемо војнике за њихове ратове и др. а прст у око да им не забадамо! Но није искључено да ће се већ код стварног разгарања ове економске кризе током следеђе две године понешто разбистрити. Неизвесно у ком правцу али промене има основа очекивати.
Политички, Европска унија је колонија Америке, а ЕУ и највећа НАТО касарна на свету.
Uvek je tužno pročitati komentar uglednog stručnjaka o temi o kojoj tako malo znaju i pišu sa tako malo činjeničnih osnova a u ovako uglednom listu. Bilo bi jednostavno pobijati tekst g. Mijatovića po svim materijalnim i činjeničnim greškama koje su navedene ali ne vidim svrhu.
Suština ostaje: rasprava o članstvu Srbije u NATO savezu sa sada je bespredmetna jer nismo ni pozvani. Naravno, to nije razlog da reforma, prvenstveno srpske države, pa samim tim i vojske kao dela državnog aparata bude usporena ili skoro zaustavljena što je, nažalost, situacija u kojoj se trenutno nalazimo delimično zbog ekonomskih razloga ali i zbog očiglednog nedostatka volje i energije onih koji donose odluke o ovom i sličnim ključnim pitanjima za Srbiju.
Na kraju bih dodao da bi doista bilo lepo da se napravi podrobna ekonomska analiza učešća Srbije u programu Partnerstvo za mir, i eventualnog pridruživanja NATO savezu, da bi se završila neargumentovane rasprave o ceni takvog savezništva (promaklo mi je da su zbog ulaska u NATO Češka, Slovačka, Poljska, Bugarska, Rumunija Mađarska, itd. dovedene do prosjačkog štapa).















