Pogledi
Boško Jakšić
Pogledi sa strane
Ljubica Arsić
Protojerej mr Velibor Džomić
Tema nedelje
Srećni ljudi
Prvi put sam saznao da „Vrška Čuka” nije imaginarno ime za izgubljeno ili zabačeno mesto već stvarna geografska lokacija kada mi je pokazao ličnu kartu da bi me ubedio da je tamo rođen. Zove se Aleksandar.
Ima sedam zanimanja: krojač, automehaničar, poljoprivrednik, pržač kafe, vlasnik prodavnice hrane, upravnik bioskopa i kinooperater.
Ne postavljam pitanje ali nagađam da ima oko šezdeset godina. Upoznao sam ga pre par godina i ne znam šta se danas sa njim dešava.
Sa sedam godina roditelji su ga uputili na zanat. U porodici je bilo suviše dece da bi svi išli u školu, a on je bio najmlađi. Tako je postao krojač. Sa šesnaest je počeo da radi kao automehaničar. „Ali to nije bilo to”. Uveče je radio na blagajni bioskopa da bi mogao besplatno da gleda filmove. U vojsci je naučio da rukuje kinoprojektorom. Po povratku iz vojske nastavio je da radi u bioskopu. Preko dana je obrađivao komad zemlje i od toga se izdržavao. Kada je prethodni kinooperater – koji je bio alkoholičar – umro od ciroze jetre, počeo je da pušta filmove. Taj dan pamti kao najsrećniji u životu. Početkom devedesetih je sa poznanikom kupio mašinu za prženje kafe. I sa tako zarađenim novcem kasnije je otvorio prodavnicu hrane. Početkom 2000-ih, ekonomski neisplativ, bioskop je trebalo da bude zatvoren. On ga je preuzeo jer je to bio jedini način da se u gradu i dalje prikazuju filmovi.
Trospratna, oronula zgrada sa neonskim natpisom „bioskop” izgrađena je dvadesetih godina. Od 1947. se zvanično vodi kao „Društveno preduzeće za prikazivanje filmova”. Sala ima nekih 250 mesta. Od toga 50 mesta na balkonu koji je zatvoren jer je pod truo. U zadnjem, donjem uglu se nalazi šank. Na krovu bioskopa je razapeo obično platno. I postavio zvučnike. Leti na toj improvizovanoj pozornici pušta filmove za decu. Krov je star i prokišnjava. „Zato, ponekad, između njih na platnu i publike pada kiše”.
Njegov dan izgleda ovako: ustaje u pet sati. Doručkuje u tišini da ne bi probudio decu. Utovaruje namirnice u kola i odvozi se do radnje. Radnju otvara u šest sati. U njoj ostaje do deset. Tada ga zamenjuje ćerka. Iz radnje odlazi u polje u kome radi do podneva. Ruča, najčešće kod kuće. Zatim se vraća u radnju i u njoj ostaje do 19 časova.
U 19 časova zatvara radnju i žuri u bioskop. U projekcionoj sali šnira traku a zatim sprema kafu i sok za gledaoce. Seda na mesto blagajnika i prodaje karte. Gledalaca ima svega nekoliko. To su poneki mladić i devojka ili meštani okolnih sela koji povremeno silaze u grad da odgledaju film. Svaki put pre projekcije posluži ih kafom i sokom. Vraća se u kabinu i tačno u 20 časova pušta film. Dok posetioci gledaju film, on u svojoj kancelariji na spratu svodi račune poslovanja radnje od koje izdržava bioskop. Kad završi silazi u prizemlje bioskopa i ponovo sprema kafu i sok za projekciju od 22 časa...
Projekcija se završava nešto pre ponoći. Tada je grad već pust i više nema autobusa. Ako pada kiša, gledaoce vozi kući.
Reč amater, etimološki, vodi poreklo od latinskog amator, „ljubavnik”, „onaj koji voli”.
