Košarka
Portret bez rama: Duško Vujošević
Čovek klub
Prema Partizanovom treneru Dušku Vujoševiću niko nije ravnodušan. Ljudi ga ili obožavaju ili mrze, a on čak i kad „crno-beli” košarkaši ne pobeđuju, uspeva da ostane u centru pažnje, zahvaljujući svom ponašanju. Nekad su to psovke (nedavno je priznao da psuje više nego što bi trebalo) nekad tehničke greške (u jednoj sezoni nakupio ih je blizu 20) a nekad su to konkretne izjave koje rafalno ispaljuje kad proceni da su Partizan i on ugroženi od „raznih sila”. Događalo se, bogami, i da žestoko nasrne na sudije, a bilo je i onih koji su ga prijavili da ih je udario.
Dok komšije s Malog Kalemegdana proširuju svoju upravu, demokratski odlučuju o svemu, razvijaju stalno nove strategije, on uporno ostaje na istom kursu i sam donosi mnoge ključne odluke u klubu koji je s njim osvojio devet titula prvaka (poslednjih osam uzastopnih plus ona iz 1987. sa Divcem, Đorđevićem, Paspaljem…), četiri domaća kupa, Kup „Radivoja Koraća” 1989. i tri Jadranske NLB lige.
Kaže da se ne kaje što je u jednoj sezoni (1991/92) bio trener Crvene zvezde, jer kad ne radi nigde – navija za Partizan, a kad je u nekom klubu – navija za klub u kome radi. U inostranstvu je vrlo kratko „navijao” za Granadu, Brešu, Pistoju i Skavolini.
Rođen je u Podgorici, dan uoči Zvezdinog 14. rođendana, 3. marta 1959. Oženjen je sa Anom s kojom ima devetogodišnjeg Luku koji trenira džudo. Veliki je gurman, a najviše voli italijansku kuhinju. Poznat je i kao kolekcionar slika i knjiga a manje je poznato da je za neki redak primerak (knjigu) uvek spreman da izdvoji prilično veliku sumu novca. Nije tajna da često svojim igračima daje „obaveznu literaturu” i da su neki od njih tako popravili svoju retoriku. Košarku i sport poredi s umetnošću, pre svega s pozorištem, gde uvek postoji razmena energije između publike i junaka. Kad god ima vremena uživa u Herceg Novom u kome ima stan.
Trenersku karijeru počeo je u mlađim kategorijama Partizana, (1976) a šansu u prvom timu dobio je kad mu je bilo „svega” 26 godina. S tom, već pomenutom nezaboravnom ekipom, stigao je do prvog „fajnal-fora” Kupa šampiona (1988) a istog leta je s juniorskom selekcijom, na šampionatu u našoj zemlji, postao evropski prvak. Gotovo svi njegovi uspesi, pa i ovaj s juniorima, vezani su za Predraga Danilovića, današnjeg predsednika Partizana. Poslednje dve godine je selektor Crne Gore, a selekciju Srbije i Crne Gore vodio je na Evropskom prvenstvu 2003. u Švedskoj (šesto mesto).
Jedno od najvećih priznanja koje je dobio jeste prošlogodišnja nagrada „Aleksandar Gomeljski”, nazvana po legendarnom ruskom košarkaškom stručnjaku, koja se dodeljuje najboljem treneru Evrolige. Prošle godine, na njegov 50. rođendan, jedan trg u zoološkom vrtu nazvan je po njemu, što je bio još jedan način da mu se oda priznanje za uspehe u košarci.
Za sebe, pored ostalog, kaže da je apolitičan i da bi se, eventualno, učlanio u stranku zelenih jer im je cilj očuvanje prirode. Nije ljubitelj novih tehnologija.
Aleksandar Miletić
Poslednji komentari
s uzivanjem sam procitao ovaj tekst. svaka cast za autora!
Без намере за смохвалисањем и навијањем,сматрам да солидно познајем посебне аспекте данашње кошарке.Бројне јаке и добро организоване екипе,нарочито у Европи веома перфидно врше утицај на судије и суђење у току утакмице,што није случај у НБА, например.Овом чланку,из пијетета према Вујошевићу и читаоцима,недостаје и оцена да је тренер "Партизана" мајстор и за ово питање."Техничке" су само део у овоме.







