Lekar u šinjelu
Prošlonedeljni boravak Bernara Kušnera u Prištini, gde mu je Hašim Tači uručio predsedničku medalju povodom desetogodišnjice „nezavisnosti” Kosova, ne bi trebalo da bude naše poslednje viđenje s tim bivšim francuskim šefom diplomatije i prvim šefom Unmika, od jula 1999. do januara 2001. godine. Ako tužioci specijalnog suda za zločine OVK budu zaista agilni i u dogledno vreme podignu prve optužnice, Kušner bi opet mogao da dobije značajnu ulogu – kao svedok. I to u eventualnom procesu protiv Tačija.
Sudeći, međutim, po srdačnosti s kojom se Kušner sreće s njim već 19 godina, reklo bi se da će ovaj sedamdesetosmogodišnjak, rođen u Avinjonu, pre biti svedok odbrane, nego podupirati nalaze tužilaštva.
Ali, iako i dalje negira da išta zna o trgovini organima otetih Srba i sumnja u tačnost izveštaja Dika Martija, počeo je da se priseća nekih stvari.
Na primer, da je po dolasku na Kosovo obilazio srpske stanove u Prištini s tadašnjim komandantom OVK Hašimom Tačijem, gde je video „žene koje su bile napadnute i silovane”. Ipak, najviše ga pogađa „masakr počinjen nad seljanima”, zbog čega „još plače”. Verovatno misli na smaknuće 14 žetelaca iz Starog Grackog, zločina koji ga je praktično dočekao na KiM i za koji niko nikada nije odgovarao.
Srpska udruženja tvrde da za njegovog mandata praktično nije bilo ni istraga zločina Albanaca nad Srbima. Njegova izjava, data TV Frans 2 krajem marta 2000. stoga zvuči još bešćutnije: „Prošle nedelje imali smo devetoro ubijenih Srba. Ove nedelje osmoro. To je jasan napredak.” I posebno cinično, budući da dolazi od lekara i globalnog humanitarca. Učestvovao je u misijama za pomoć žrtvama „velikih prirodnih, industrijskih ili političkih katastrofa” od 1968, suosnivač je „Lekara bez granica” 1971. godine, koje je napustio pa 1981. osnovao „Lekare sveta” i niz drugih organizacija.
Slično je zvučao i 2008, kao šef francuske diplomatije: „Jednostrano proglašenje otcepljenja Kosova je dobra vest i veliki uspeh za Kosovo, ali nije poraz za Srbiju jer predstavlja početak ulaska Srbije u EU.” Francuska je bila jedna od šest zemalja koje su prve priznale Kosovo, iako je Kušner godinu dana ranije u Beogradu izjavio da neće to učiniti, uz nadu da „ni druge zemlje neće ići u tom pravcu”.
Činilo se da je ozbiljno uzdrman početkom 2009, kada se pojavila knjiga „Svet po K”, u kojoj ugledni novinar Pjer Pean raskrinkava pozadinu njegovih „humanitarnih akcija” u Africi (uz dva poglavlja o Kušnerovom delovanju na prostoru SFRJ). Opisujući ga kao poslušnika Vašingtona, koji je aktivno učestvovao u demonizaciji Srba, Pean je u martu te godine u Beogradu opisao Kušnera kao čoveka „koji ispod belog mantila lekara nosi mantil vojnika”. Kušner je poznati zagovornik „humanitarnog intervencionizma”.
Do ulaska u Sarkozijevu desničarsku vladu 2007, bio je ministar zdravlja u nekoliko socijalističkih vlada, nekada davno i komunista, i važio je za jednu od poslednjih ikona francuske levice.
Подели ову вест
Komentar uspešno dodat!
Vaš komentar će biti vidljiv čim ga administrator odobri.


