Povodom teksta akademika Dušana Teodorovića o izboru Muamera Zukorlića za predsednika skupštinskog odbora za obrazovanje , nauku, tehnološki razvoj i informatičko društvo pokrenuta su izuzetno važna pitanja koja se odnose ne samo na ocenu stanja obrazovanja i nauke u našem društvu. Radoš Ljušić je, međutim, („Politika”, 5. jula) očigledno požurio da, kao neka vrsta novorođenog pravednika, na tragu iznetih stavova akademika D. Teodorovića, odgovori na pitanje – ko je najodgovorniji za katastrofalan položaj nauke i obrazovanja u Srbiji. On je čvrsto rešio da našoj javnosti saopšti svoje veliko otkriće. Uzrok za ovakvu ponižavajuću i nepovoljnu situaciju našao je u Ministarstvu prosvete (aktuelnoj Vladi Srbije, ali i u svim ranijim), Univerzitetu u Beogradu i SANU. Da je svojevremeno uspeo da uđe u članstvo SANU ne bi se ona sigurno našla na ovom spisku. Ljušić pri tome nastoji da sebe predstavi kao neku vrstu univerzalnog i beskompromisnog moralnog prosuditelja i procenitelja naše u velikoj meri razorene naučne i intelektualne zajednice. Ali nije propustio da i ovu priliku ne iskoristi za lične obračune – primenjujući oprobani metod difamacija i diskvalifikacija – s ljudima koji ne ispunjavaju njegove „visoke moralne“ standarde. Kaže da je saglasan sa svim što je uverljivo napisao akademik Teodorović ali mu se čini da je neke probleme svesno prećutao. Zato je tu Radoš Ljušić da nam ukaže da je država a ne bivši muftija Zukorlić kriva za delovanje univerziteta u Novom Pazaru. Naravno, on neće propustiti svoju posebnu (uvek odvažnu) ulogu u dvadesetočlanom republičkom savetu za obrazovanje koji je takođe odgovoran za otvaranje takvih univerziteta. Jedino su on i profesor Mile Savić bili uzdržani, ili protiv, kada se odlučivalo o početku rada novopazarskog univerziteta. Zato u ovom svom reagovanju kuražno naglašava da ne brani efendiju već optužuje državu koja je zgazila obrazovanje kao da je ono njen najveći i nepresušni neprijatelj. Dosta otužno i neubedljivo zvuče Ljušićeve optužbe države jer je upravo on bio veoma istaknuti zastupnik naprednjačke državne politike, i to ne samo u sferi obrazovanja, a po svemu sudeći to je i ostao (to se nikad s velikom sigurnošću ne može tvrditi, sve zavisi od trenutne političke konjunkture). Nije nam otkrio kada se kod njega javilo ovo duboko preumljenje, verovatno kada su u novoj političkoj trgovini izostale unosne sinekure. Zato bi bilo zanimljivo da nam Radoš Ljušić odgovori da li podržava i stavove akademika Dušana Teodorovića, predsednika Odbora SANU za visoko obrazovanje, koje je on izneo u listu „Danas“. „Ova zemlja je ukradena od građana Srbije, njom vladaju ljudi koji nisu dovoljno kompetentni, nisu dovoljno pošteni i koje predvodi Aleksandar Vučić. Moramo da pokušamo da se izborimo da vratimo našu zemlju pristojnim, poštenim i vrednim ljudima, to je ono u šta verujem.“ Ovo je ipak preveliki izazov za Radoša Ljušića koji se sada predstavlja kao žestoki kritičar državne politike u oblasti obrazovanja, što zaista izgleda u velikoj meri groteskno. Pristojnost se u našem društvu danas javlja kao ključna reč i teško dostižan ideal ponašanja i delovanja ne samo za ovog profesora univerziteta.
Ali vrhunac hipokrizije predstavljaju reči Radoša Ljušića. „Gospodo, profesori univerziteta, pođimo od sebe. Da li smo mi profesori univerziteta i akademici ono što smo bili. Ako nismo, a to je očigledno, da li imamo pravo da drugima upućujemo prekore pre nego što se suočimo sa sopstvenim slabostima. Krivica je u nama.“ Bilo bi zaista zanimljivo videti kako se i kada Radoš Ljušić suočio sa sopstvenim slabostima. Jer morao bi da odgovori na vrlo jednostavna pitanja: koliko je partija do sada podržavao i promenio, kada je od istaknutog sledbenika Vojislava Koštunice i njegove nacionalne politike postao gorljivi zastupnik naprednjačke politike koja je potpisivanjem Briselskog sporazuma grubo prekršila Ustav Srbije i na taj način krenula u pužuće priznavanje nepostojeće kosovske države, na koji način je dolazio na unosna direktorska mesta u značajnim javnim preduzećima i kako je rukovodio njima. Zato ovaj isprazni i zakasneli moralizam Radoša Ljušića zvuči zaista farsično. Njegov poziv da pronađemo krivce u nama i suočimo se sa svojim slabostima vrhunac je nedoslednosti, bahatosti i licemerstva.
Publicista