Seki Sablić uručen Dobričin prsten

BEOGRAD - Glumici Jelisaveti Seki Sablić u utorak uveče je na svečanosti u Ateljeu 212 u Beogradu uručena nagrada za životno delo "Dobričin prsten" koju dodeljuje Udruženje dramskih umetnika Srbije.

"Seka Sablić je, kao i svi pravi umetnici, neponovljiva i neopisiva", rekao je na svečanosti zamenik predsednika žirija, teatrolog Jovan Ćirilov, naglašavajući da se njeno stvaralaštvo odlikuje "raskošnom raznolikošću i dokazanom neobičnošću".

Prema njegovim rečima, sve što je Seka Sablić stvorila i stvara "složeno je i istovremeno jednostavno".

Seka Sablić zahvalila je svima koji je vole i vremenu koje joj je donelo mogućnost da radi u Ateljeu 212 "s izuzetnim glumcima i divnim ljudima", da razbija stereotipe i da stvara novu azbuku pozorišne umetnosti.

Predsednik žirija i prošlogodišnji laureat Vojislav Brajović uručio je Sablićevoj zlatnu kopiju prstena glumca Dobrice Milutinovića koju izrađuje Zlatara Majdanpek, kao i unikatnu diplomu na pergamentu, rad slikara i scenografa Geroslava Zarića.

Sastavni deo prestižnog glumačkog priznanja čini i objavljivanje monografije o dobitniku.
O životu i stvaralaštvu Sablićeve na svečanosti su govorile njene kolege, glumci Bora Todorović, Petar Kralj, Dragan Nikolić, Zijah Sokolović i Gorica Popović.

U programu su učestvovali i reditelji Egon Savin, Jagoš Marković, Dušan Kovačević, kao i njen sin, reditelj Stefan Sablić sa svojim muzičkim kvartetom.

Glumici je u telegramu koji je pročitao reditelj Kokan Mladenović na nagradi čestitao i predsednik Srbije Boris Tadić.

Odluku o ovogodišnjem dobitniku nagrade "Dobričin prsten" doneo je žiri u kojem su, pored Brajovića i Ćirilova, bili Svetlana Bojković, Nataša Ninković, Egon Savin, Jelica Stevanović i Nada Šargin.

U konkurenciji za ovogodišnje priznanje bili su i Milena Dravić, Mrgud Radovanović i Ružica Sokić.

Jelisaveta Seka Sablić rođena je u Beogradu 1942. godine. Još u gimnazijskim danima bila je jedan od osnivača amaterskog pozorišta Dadov.

Diplomirala je glumu 1965. godine na Akademiji za pozorište, film, radio i televiziju u Beogradu. Debitovala je u Pozorištu "Boško Buha" u predstavi "Pepeljuga" Aleksandra Popovića.

Od 1967. godine članica je Ateljea 212, gde je ostvarila najznačajnije pozorišne uloge: u "Kralju Ibiju" Alfreda Žarija i u "Razvojnom putu Bore Šnajdera" Aleksandra Popovića.

Na filmu je debitovala crnohumornim rediteljskim prvencem Gordana Mihića i Ljubiše Kozomare "Vrane" (1969).

Najviše glumačke domete ostvarila je u filmovima Slobodana Šijana "Kako sam sistematski uništen od idiota" (1983), "Davitelj protiv davitelja" (1984) i "Maratonci trče počasni krug" (1982), u kojem je za lik Kristine nagrađena Zlatnom arenom na filmskom festivalu u Puli.
Dobitnica je i brojnih drugih prestižnih domaćih priznanja za glumu, među kojima su Sterijina nagrada i nagrada "Žanka Stokić".