Osećam da me glumci vole

Svaka nagrada donosi neko poverenje: da je to što radiš dobro i da ne treba previše sumnjati u svoju kreaciju, već da nastaviš putem kojim ideš. Nagrada „Ljubomir Muci Draškić” je utoliko značajnija jer je dodeljuju glumci koji su toliko voleli reditelja čiju sam nagradu dobio. Glumci kroz čiji sam rad uzrastao i kroz čije sam domete određivao svoje i uspostavljao profesionalne kriterijume. Tako nekako osećam da valjda vole i mene.

Reditelj Boris Liješević ovako je juče za „Politiku” komentarisao nagradu „Ljubomir Muci Draškić”, koja mu je uručena u foajeu Ateljea 212. Liješević je ovo priznanje, sa podnaslovom „Glumci svom reditelju”, dobio za režije predstava „Čekaonica” Ateljea 212 i „Elijahova stolica” Jugoslovenskog dramskog pozorišta.

– Dok gledate ove dve predstave osećate ljubav prema teatru i istinsku umetničku strast lišenu agresivne ambicije, nametljivosti, dokazivanja i samodopadljivosti. Boris Liješević stavlja glumca u prvi plan, osluškuje, i kroz njegovu ličnost, umetničku snagu i kroz njegov svet izražava svoje stavove, ideje i poruke publici. Kroz glumca konačno izražava i ostvaruje sebe – piše u obrazloženju žirija koji je radio u sastavu Svetlana Bojković, Petar Kralj i Nada Šargin, a odluku je doneo jednoglasno.

Boris Liješević je reditelj mlađe generacije, pa nije imao mnogo prilike da gleda Mucijeve predstave, već je, kako reče, „sliku o Muciju više gradio kroz priče o njemu koje postoje u Ateljeu 212 – koliko je voleo glumce, negovao ih i kako se očinski odnosio prema njima. Najupečatljivija mi je, ipak, Mucijeva bliskost reditelja-glumca i neposrednost u izrazu, u komunikaciji između glumca i gledaoca”.