Hrvatska u EU: ne može biti da to nije dobro

Eto, i Hrvatska se otisnula put Evrope. Još jedan komadić Jugoslavije pošao je tamo gdje je cijela Jugoslavija nekada mogla biti, samo da njezini vladari, voždovi i vrhovnici, nisu imali neke druge planove. Ali ovaj komadić je, čini mi se, presudan, jer nakon što je Evropa prihvatila Hrvatsku, ona se, zapravo, obavezala da će prihvatiti i sve ono i sve one koji za Hrvatskom idu po nekoj geografskoj, istorijskoj, kulturnoj, političkoj, jezičnoj i svakoj drugoj logici. Da je na Sloveniji stalo, ostatak Jugoslavije mogao je ostati izvan Evrope, ali čim je ušla Hrvatska, za njom će nužno Crna Gora, Srbija, Makedonija, Bosna i Hercegovina i, naravno, Kosovo, bez obzira na to kako i na koji način doživljavali ovu socijalističku autonomnu pokrajinu, koja je, po nekoj čaroliji Ustava iz 1974. tvorila i SR Srbiju i SFRJ. Pregovori s Hrvatskom i jesu tako dugo trajali, barem dvostruko duže nego sa bilo kojom drugom današnjom članicom Evropske unije, zato što je i onima u Briselu bilo jasno da iza divlje, korumpirane, nesređene, ojađene, balkanske Hrvatske ide i niz istih takvih, pa i gorih, hrvatskih rođaka i braće.I nemoguće je zato ,,uokviriti” Evropu, tako je,,dovršiti”, a da Srbija i drugi ostanu vani.

Građani Hrvatske nakon ulaska u Evropsku uniju sigurno neće bolje živjeti. Na bolji život, kakav je donosila Evropa, zakasnili smo desetak godina. Posljednji koji su profitirali bili su Česi, Slovaci, a pogotovo Poljaci. Nama Evropa pruža mogućnost za nešto drugo, što je, možda, važnije: period urednosti, mira i sređenosti, u kojem će sudbina Hrvatske i njezinog istočnog komšiluka biti vezana za sudbinu Pariza, Praga, Berlina... Bez obzira na sve kataklizmičare i proroke svjetskih propasti i ratova, obećanje takve sudbine u našem slučaju djeluje spasonosno. S obzirom na prethodna istorijska iskustva, Hrvatima i Hrvaticama bit će bolje da budu evropski proletarijat, nosači kofera i bagažeri po evropskim aerodromima i željezničkim kolodvorima, sobarice, kafe kuharice, sladoledari i košpicari po mediteranskim svratištima, nego sve ovo što su bili do sada, još od onih davnih vremena kada im se prestalo sviđati da budu slavenski sitnež pod bečkom krunom. A teško bi se i za Srpkinje i Srbe moglo reći nešto drugo. Evropa nam, svima zajedno, ne može živote učiniti gorim nego što smo ih u zadnjih stotinjak godina znali učiniti sami.

Ali u ovom hrvatskom svečanom trenutku jedna mi druga stvar na pamet pada. U alegorijskom ključu, Hrvatska i Srbija uskoro će se, i brže nego što nam se danas čini, zateći skupa u Evropskoj uniji, kao što bi se nakon divljačkoga razvoda braka, kojem su morali asistirati međunarodni sudovi, komisije i policije, našao neki sredovječni, frustrirani, traumatizirani i prilično histerični par. Zanimljiva je to priča: premda jedno drugom pamte svako učinjeno i neučinjeno zlo i nepravdu, premda se trajno ne podnose i od tog su nepodnošenja u velikoj mjeri formirali svoje identitete, međusobno se dobro poznaju, bolje nego što poznaju ikoga u tom novom društvu. I šta će se sad između njih desiti? Smisao, naravno, nije u tome da se ponovo zaljube, ali možda jest u tome da jedno drugome budu pomoć i pouzdanje među svim tim tuđincima. Na kraju krajeva, ostali na njih gledaju s takvih visina, prezirno i pomalo nezainteresirano, da nikoga svog tu i nemaju, osim jedno drugoga, osim zajedničkih nevolja i zajedničkog jezika. Možda bi Srbija i Hrvatska u Evropi mogli preboliti posljedice svoga divljačkog razvoda.

Narodima i državama bivše Jugoslavije Evropa bi trebala donijeti ,,umir krvi”. Stat će se s krvnom osvetom, jer će biti promijenjena istorijska, kulturna, a u velikoj mjeri i državna paradigma. Iako će granice i dalje postojati, njihovo značenje i smisao će biti relativizirani. Ni s jedne, ni s druge strane više ne bi trebala biti ona najgora i najteža, bliska tuđina. Domovi protjeranih ljudi neće biti s one strane granice. Ljudi se neće pognutih glava vraćati kući, niti će komšiluk doživljavati kao prijetnju. Taj proces započinje hrvatskim ulaskom u Evropsku uniju. I ne može biti da to nije dobro.