Stranačka ili državna kampanja u inostranstvu
Prilikom poseta stranim zvaničnicima i stranoj partijskoj „rodbini”, domaći opozicionari malo mogu, kako misle upućeni, da urade za državu. Ne samo zbog toga što u Srbiji ne postoji ni minimum utvrđene zajedničke državne politike, koju bi onda oni tamo zastupali, već i zbog toga što ih tamo, prema uobičajenoj praksi, primaju ličnosti nižeg ranga na državnoj lestvici koje nemaju odlučujuću ulogu u donošenju odluka.
Stoga, većina naših sagovornika ocenjuje da ovakve posete stranim političarima, koje su veoma učestale u poslednjih desetak dana, pretežno služe za unutarpolitičke svrhe.
Podsetimo, tik uoči sastanka Evropskog saveta na kojem je bilo reči o srpskoj kandidaturi, Čedomir Jovanović, predsednik Liberalno-demokratske partije, razgovarao je u Berlinu s Vernerom Hojerom, državnim sekretarom Ministarstva spoljnih poslova Nemačke. S druge strane, predsednik Srpske napredne stranke Tomislav Nikolić bio je u Parizu, a njegov zamenik Aleksandar Vučić u SAD. Nikolić se, u toku dvodnevne posete glavnom gradu Francuske, početkom minule sedmice, sastao sa savetnikom ministra spoljnih poslova za Balkan Aleksisom Ditertreom, kao i članom Odbora za spoljne poslove francuskog parlamenta Anrijem Planjolom.
Vučić se, kako je saopšteno iz te stranke, u Vašingtonu, susreo, između ostalih, i sa Dženifer Braš, direktorkom za Južnu i Centralnu Evropu američkog Stejt departmenta.
„Lideri stranaka iz opozicije malo mogu da urade za državu”, tvrdi Ognjen Pribićević, bivši ambasador Srbije u Nemačkoj. On naglašava da velike zemlje, kao što je, recimo, Nemačka, svoje spoljne politike prave na jako dugi rok, strateški i da se one pri tome dogovaraju s ključnim saveznicima unutar NATO-a i EU. „I male su, gotovo nikakve šanse da vlast u malim zemljama, kao što je Srbija, utiču na promenu te politike. A o opoziciji da ne pričamo”, ističe on.
Razgovore čelnika opozicije sa strancima, Nikola Jovanović, urednik časopisa „Izazovi evropskih integracija”, pre svega vidi kao deo predizbornog marketinga ovih stranaka. „Ti sastanci umnogome služe da se aktuelna državna politika i diplomatija na neki način omalovaži i pribave politički poeni”, kaže on.
Navodeći da „SNS pokušava da se legitimiše kao ozbiljna, odgovorna stranka koja kao i sve normalne stranke ima međunarodne kontakte i negde priprema međunarodnu poziciju za svoju politiku”, od dodaje da je efekat takvih akcija, međutim, vrlo ograničen.
A, što se tiče LDP-a, radi se, kako kaže, o predizbornoj kampanji. „Oni su mala stranka čiji je uticaj na spoljnu politiku drugih država jako mali. I sama činjenica da predsednik te stranke odlazi kod državnog sekretara pred Evropski savet, na kojem taj državni sekretar i ministarstvo nemaju više nikakvu ingerenciju, pokazuje da je ipak cilj da se naprave neki politički poeni, a ne da se zaista neka stvar pogura”, kaže Jovanović.
S druge strane, on objašnjava i da sve veće stranke u Srbiji imaju i svoje „internacionalne sekretare i uspostavljaju kontakte i s političkim establišmentom i s političkim strankama u nekim partnerskim državama”, te da se slobodno može reći da su političke stranke danas i akteri u spoljnoj politici.
Vladimir Vuletić, s Filozofskog fakulteta, upozorava: „Državi mogu da doprinesu ukoliko postoji minimalna zajednička državna platforma, od koje nijedna od stranaka neće odstupati. Ukoliko tako nešto ne postoji, stranke mogu u pregovorima s drugim državama, koje inače imaju svoje dugoročne državne interese, i da štete domaćim državnim interesima”. On dodaje i da ne vidi da u Srbiji ima minimuma nacionalnog, državnog konsenzusa, budući da je „mnogo različitih pogleda na neke elementarne stvari oko toga šta mi hoćemo”.
Poput Pribićevića, i Vuletić podseća da u velikim državama postoji nešto što je zacrtana državna politika. U spoljnoj politici SAD neće, kako kaže, da se, recimo, promeni odnos prema Srbiji kad republikanci na vlasti zamene demokrate.
Kad je reč o stranačkim predizbornim koracima, ovaj sociolog primećuje „kao da su, posle odlaganja kandidature, mnoge stranke jedva dočekale upravo takav ishod, bez obzira na to da li se protive ili zagovaraju evropske integracije”.
Njegov utisak je da je ta situacija pokazala da je ideja o opštem dobru „gotovo u potpunosti iščilela iz srpskog političkog života”. A, šta su čelnici nekih opozicionih stranaka tačno radili po inostranstvu, kaže, ne može da se zna.
Normalno je, kažu nam upućeni u diplomatsku praksu, da se srpski opozicioni lideri u inostranstvu jave srpskoj ambasadi u zemlji koju posećuju. „Uobičajeno je da ih ambasada servisira”, navodi ovaj naš izvor i objašnjava da im ona, recimo, pomaže u prevozu za te sastanke.
Diplomatska praksa je i da ne primaju ministri lidere opozicije, već da „savetnik ide kod savetnika”. Odnosno, za sve države, ne samo za Srbiju, važi – „niži nivo za opoziciju”.
Подели ову вест
Komentar uspešno dodat!
Vaš komentar će biti vidljiv čim ga administrator odobri.


