Pljeskavice, zdaj
Počeo je od nule, kao socijalistički kung-fu konobar, vatreni Bosanac na privremenom radu u Ljubljani, koji je održavao red u bircuzima na obodu grada. Milan Ćulibrk se, međutim, brzo uspeo na sam vrh kafanske moći dežele, služivši Staneta Dolanca, Mitju Ribičiča i ostale krupne zverke iz slovenačke komunističke menadžerije. Ali njegov uticaj najviše se osećao u hali „Tivoli”, gde je dobio nezvaničnu titulu konselijera košarkaškog kluba Olimpija.
Jurija Zdovca je kao klinca uvodio u diskoteke, drugovao je sa sadašnjom vodećom političkom zvezdom Slovenije i, verovatno, budućim premijerom, Zoranom Jankovićem, bio nerazdvojan s legendarnim Vinkom Jelovcem. Kada je ostao bez igde ičega i postao politička izbeglica, nepoželjni južnjak u novoj Sloveniji, Peter Vilfan mu je dao svoju jaknu, košulje i džempere, pa je Ćulibrk u Beograd stigao kao ražalovani kralj Ljubljane.

Posle 19 godina, u Beogradu je poznat kao čika Mile, ljuti roštiljdžija na uglu Takovske i Cvijićeve, koji u skromnom kiosku prodaje autentične, beogradske pljeskavice. U kiosku ne prodaje ni koka-kolu, ni sprajt, ni kiselu, kako bi dokazao da se kod njega dolazi samo zbog pljeski. Starog kova i vulkanske energije, logoreični tvorac jeretičkog trgovačkog slogana „mušterija nikada nije u pravu”, čika Mile je već postao urbani heroj Dorćola i Palilule.
Ni dežela ga, posle toliko godina, nije zaboravila. Nedavno je visoka delegacija fudbalske reprezentacije Slovenije zakucala na kiosk i svečano mu predala počasni dres slovenačke fudbalske reprezentacije, s brojem 10. I natpisom „Ćulibrk”. Bili su to njegovi stari prijatelji iz Ljubljane. Posle svečanog uručenja, uzviknuli su: „Pljeskavice, zdaj!”.
Miletovi su se tokom osme ofanzive preselili u Slavoniju. Pomišljao je da ode u Nemačku, ali mu je otac poručio da će ga u tom slučaju upucati, pa je Mile dospeo najdalje do – Ljubljane.
– Sednem na voz, bez para. Počeo sam kao konobar u restoranu „Livada”, na periferiji. Podigao sam nos, uobrazio se, dao otkaz, otišao iz „Livade”… – priča Mile o svojim ranim, slovenačkim radovima.
Šta će, gde će, Mile se našao u zoo-vrtu. Postao je prodavac u kiosku. Kad su videli njegov potencijal, prebacuju ga u gostionicu„Vis”. Postaje zamenik šefa restorana i shvata da mu treba politička podrška, kako bi preuzeo neki restoran, pa postaje stipendista CK SK Slovenije.
– Završavam Srednju političku školu u Ljubljani i vraćam se u neposrednu proizvodnju. To jest, u kafanu. Uvek mi je bio cilj da budem upravnik gostionice„Čad” u Tivoliju. Dokopao sam se „Čada”, napravio red i postao upravnik…
S kafanskom, raste i njegova neformalna moć, koncentrisana oko košarkaškog kluba Olimpija. Kada je ispala iz Prve lige, sredinom osamdesetih, kod njega su došli veliki Lorbek i Slobodan Subotić. Cilj je bio da Mile iskoristi sva poznanstva i podzemne, kafanske igre, kako bi ih vratio u Prvu ligu. Najvećeg konkurenta, tuzlansku Sloboda Ditu, vodio je čuveni trener Bora Đaković koji je hteo da kupi dva najbolja igrača druge lige: Matijaša Tovornika i Darija Vujakovića.
– Ja to saznam i kažem: Bolje da sede na klupi Olimpije, nego da igraju kod Bore. Obojica su došla u Olimpiju. Tovornik je postao igračina, a Dario zauvek ostao u kafani. Negde u to vreme, Zoran Janković je bio potpredsednik košarkaškog kluba. Znam ga još kad je bio u jednom delu „Merkatora”. Mnogo kasnije, bio mi je garant na reč, kada sam trebao da preuzmem diskoteku u Tivoliju – seća se Mile.
Vinka Jelovca je nagovorio da ode u Osijek, da preuzme KK Slavonku, a onda je Vinko uzvratio, i nagovorio Mileta da u Osijeku otvori restoran. Tadašnja osječka štampa tvrdi da Mile organizuje noćni život kao u Evropi.
– Rat se bližio, bio sam viđeniji Srbin. Nekako sam pobegao i dokopao Ljubljane 1992. godine – kaže roštiljdžija.
Ali, Mileta su počeli da gledaju drugačijim očima. Kafanskom kralju, pripreman je puč. Podneo je papire za državljanstvo, nisu muga dali. U Sloveniji je tada oko 26.000 ljudi iz drugih bivših jugoslavenskih republika ostalo bez državljanstva. Mile se našao u društvu „izbrisanih”, ali ipak ostaje još dve godine, zahvaljujući prijateljima.Svi su znali da je bez cvonjka. Pomagali su ga Zdovci još mnogo Slovenaca.
Ljubljanu je napustio, kao i kada je dolazio u nju. Bez dinara ili marke u džepu. Nekoliko meseci je u Beogradu stanovao kod Raše Radovanovića. Uzeo je restoran „Revanš” na Voždovcu, plaćao zakup 3.000 maraka mesečno, na otvaranje mu je došao stari prijatelj Zdravko Čolić. Posao je brzo propao.
– Do tada nisam skuvao ni kafu u životu,a kamoli pravio pljeskavice. Počeo sam da se raspitujem ko pravi najbolje u gradu. Odem u Balkansku ulicu, pa kod Nišlije. Vidim, sve leskovačko, banjalučko, sarajevsko…Shvatim da Beograd nema svoju pljeskavicu– priča Mile o svojim roštiljskim počecima.
U kiosku na Dorćolu je proveo šest godina.Vlasti su mu srušile lokal 2002. godine. Rušili su ga i na Kalemegdanu. Konačno se skrasio na uglu Takovske i Cvijićeve. Okolo nema institucija, nema parkinga, nema ničega. Znao je. Ako počnu da dolaze, dolaziće zbog pljeskavica. I, došli su.
Подели ову вест
Komentar uspešno dodat!
Vaš komentar će biti vidljiv čim ga administrator odobri.


