Film uzdrmao političare

Nije nimalo slučajno što su ovih dana, odmah posle nominovanja filma "Dani slave" za Oskara (u kategoriji za najbolji strani film), glavni predsednički kandidati u Francuskoj, Segolen Roajal i Nikola Sarkozi, u svojim govorima odavali poštu poginulim severnoafričkim vojnicima koji su se rame uz rame borili sa Francuzima protiv nacista u Drugom svetskom ratu. Segolen Roajal je otišla i dalje, ističući da ona želi Francusku u kojoj će unuci onih koji su dali svoje živote za slobodu ove zemlje, biti punopravni građani.

To je samo deo uticaja ovog filma, koji govori o nepobitnoj istorijskoj činjenici – da se oko 300.000 severnoafrikanaca borilo u francuskoj armiji – na odnos prema imigrantima u Francuskoj. Uprkos nagradama u Kanu i nominacijama za Cezara i Oskara, film Rašida Bušareba, čiji je originalni naslov "Endižen" ("Starosedeoci", ali ovde je reč o ironiji pa bi u slobodnom prevodu glasio "Naši ljudi" ili "Naši zemljaci"), svoju najveću pobedu izvojevao je na političkom polju. Odmah posle puštanja filma u francuske bioskope, u septembru 2006, vlada je objavila da će povećati penzije preživelim veteranima iz severnoafričkih zemalja, odnosno da će ih izjednačiti sa penzijama francuskih veterana koje su decenijama bile deset puta veće.

Stare rane

Pošto je odluka postala važeća od 1. januara ove godine, veterani iz 23 zemlje (njih 80.000) dobili su ovog meseca čekove sa sumom oko deset puta većom, saznaje AP iz svojih izvora u Maroku. Mada zvanično saopštenje iz Jelisejske palate odbija svaku povezanost povećanja penzija sa filmom (Širak tvrdi da je jednostavno želeo da ispravi višedecenijsku nepravdu prema severnoafričkim veteranima), koincidencija je suviše očigledna, jer je, kako tvrde mnogi izvori, odluka objavljena istog dana (u septembru) kada je predsednik Francuske video film na specijalnoj projekciji. Izvori bliski Jelisejskoj palati tvrde da je Bernadet Širak, predsednikova supruga, posle projekcije filma rekla mužu: "Žak, moramo nešto da uradimo".

Film "Dani slave", kako su ga krstili na engleskom govornom području, otvara stare rane u Francuskoj koje se tiču njene kolonijalne prošlosti. Zakon koji je izglasalo desno krilo u parlamentu 2005. godine, a koji se odnosi na zahtev da se u školskim udžbenicima osvetli pozitivna uloga francuskog kolonijalizma, povučen je, ali tema je i dalje osetljiva. Film je, ipak, vešto uspeo da promeni stav političara prema imigrantima i bacio novo svetlo i na njihovu integraciju.

Džamel Debuz, jedan od glumaca u filmu, koji su svi grupno nagrađeni na prošlogodišnjem Kanskom festivalu, inače i sam severnoafričkog porekla, dovodi u pitanje sam termin integracija, tvrdeći da se time naveliko manipuliše.

Kakva integracija

"Severnoafrički veterani su dali svoj život za Francusku. Stoga je za nas, njihove unuke, bolno kada nam ljudi govore o integraciji. Za mene integracija ne postoji – rođen sam i odrastao u Francuskoj, o kakvoj integraciji mi pričaju?", izjavio je za AP Debuz.

Reditelj filma Rašid Bušareb, i sam potomak ratnih veterana iz Alžira, a inače rođen i odrastao u Francuskoj, kaže da je film i snimio kako bi celom svetu pokazao višedecenijsku nepravdu koju su Francuzi nanosili vojnicima iz severnoafričkih zemalja. Mnoge je iznenadio kada je svoj film za Oskar prijavio kao alžirski uprkos tome što je rađen u francuskoj produkciji ("Figaro" s ironijom primećuje da Bušareb izgleda misli da je Alžir i dalje francuska kolonija). Bušareb se, međutim, nada da će njegov film dovesti i do retroaktivne isplate razlike severnoafričkim vojnim veteranima, o čemu za sada u francuskoj javnosti nema ni govora.