Jedno ,,alo” iz Brisela

Prođe Zoran Milanović Beogradom, kao nijedan hrvatski političar od svršetka rata. Oprezno, kao da prolazi kroz minsko polje, nevoljko i snebljivo, kao da se boji što će mu kući reći, odsutno duhom, kao da mu je više stalo da ga u Beogradu vide iz Vašingtona i Brisela, nego da ga čuje njegov sagovornik. A Ivica Dačić mu je, pošteni budimo, učinio sitnu, ali bitnu uslugu: neupitan, kazao je da iz Brisela nisu vršili nikakve pritiske da do susreta dođe. Na Beograd sigurno nisu, jer s Beogradom imaju većih i važnijih problema oko kojih se Srbija tvrdoglavi, ali na Zagreb, bogme, jesu. A samo jedan telefonski poziv iz Brisela bio je dovoljan da Zoran Milanović žurno otputuje u Beograd, i da u Beogradu bude viđen.

U ovoj stvari me srpska i beogradska perspektiva ni najmanje ne zanimaju. Ne zanima me koliko je Tomislav Nikolić bio nekorektan kada bi govorio o Hrvatima i o hrvatskoj politici, ni šta neko u Beogradu misli o Vukovaru i „Oluji”, ili o tome šta su Hrvati Srbima, a šta Srbi Hrvatima. To me ne zanima iz prostog razloga što živim u Hrvatskoj. Da živim u Srbiji, perspektiva bi mi bila drukčija. Moja nacionalnost – naglasimo i to: hrvatska – s time nema veze, jer nisam, za razliku od Zorana Milanovića, predstavnik nijedne, pa ni hrvatske nacije. Eventualna moja iritiranost hrvatskom politikom važno je određena mojim hrvatskim prebivalištem, nikako nacijom.

U proteklih godinu i malo više dana, hrvatske su vlasti koristile ama baš svaku priliku da zahlade, pokvare, minimiziraju odnose sa Srbijom. Najprije je to činjeno pred parlamentarne izbore, da bi socijaldemokrati i liberali, dakle ljevičari, dokazali kako nisu manji domoljubi od hadezeovaca i ostalih desničara. Potom je ekonomski i privredni krah države sakrivan svakodnevnim obilježavanjima srpskih zločina iz 1991, pa je svaki dan postao nekakav spomendan, kojim bi se nužno naglasilo da su Hrvati vječne žrtve, a Srbi vječni krivci. Nakon toga su došli izbori u Srbiji, na kojima su pobijedili Tomislav Nikolić i njegovi, što je izazvalo pravu domoljubnu ekstazu u Zagrebu, potpuno zamrzavanje odnosa sa Srbijom, i prikrivanje unutrašnje politike tom vječno aktuelnom vanjskopolitičkom temom. Zatim su oslobođeni Gotovina i Markač, cjelokupni državni vrh dočekao ih je na zagrebačkom aerodromu, a na prijemima u predsjedničkim dvorima bio je viđen cjelokupni generalski zbor, uključujući i one koji su 2001. pokušali provesti vojni puč, pa ih je tadašnji predsjednik penzionisao. Generali su, kao nikad dosad, postali mjerom hrvatskoga nacionalnog ukusa, uz njih je nacija danima, tjednima i mjesecima orgazmirala, na državnoj televiziji redovno se prenose mise u slavu haške presude, a oslobođenje Markača i Gotovine iskorišteno je za kampanju u kojoj se, i sa strane pojedinaca u državnoj vlasti, otvoreno tvrdi kako nikakvih zločina nad Srbima u vrijeme „Oluje” nije ni bilo. A na reakcije iz Beograda, hrvatska ministarka vanjskih poslova Vesna Pusić je u vrijeme generalske euforije kratko izjavila u kamere Hrvatske televizije: „Koga briga što Srbija misli!”

I zaista, morao bih biti kreten, a to još uvijek nisam, pa da povjerujem kako je Zoran Milanović putovao u Beograd bez da su ga iz Brisela posavjetovali da ide. Ono o čemu je razgovarao sa Ivicom Dačićem ostaće, naravno, tajna. Ako su išta ozbiljno razgovarali. Ali beskrajno je iritantna ta potreba, koja se, naravno, ne uočava samo s hrvatske strane, ona je i te kako i srpska, da se o odnosima dvije zemlje i dva naroda govori u kategorijama hladno postavljenih interesa, jer nam je, kobajagi, istorija tako burna i strašna, a mržnja tako grdno velika, da o prijateljstvu i kulturnoj saradnji, zasnovanoj na notornoj činjenici da Srbi i Hrvati dijele isti jezik, te dobar komad zajedničkoga kulturnog i civilizacijskog nasljeđa, ne može biti ni govora.

Lično me baš nimalo ne zanima šta je zajedničko Zoranu Milanoviću i Ivici Dačiću, osim uspomena iz zajedničke partije: Saveza komunista Jugoslavije. Ali me nervira to što se sa hrvatske strane, i mimo briselskih telefoniranja, odnosi sa Srbijom i prije posljednjeg zahlađenja svode na interese velikih hrvatskih firmi, na rovinjske cigarete koje Srbi masovno puše i na Todorićeve samoposluge u kojima Srbi masovno kupuju. Ako je to ono što Hrvati jedino mogu ponuditi Srbiji, onda bih, da sam građanin Srbije, od muke i revolta – prestao da pušim. Iz puno razloga, odnosi Hrvata i Srba moraju se zasnovati na utopističkoj ideji o prijateljstvu i potpunom povjerenju. Jer osim toga postoji samo – neprijateljstvo.