Jovičić: Streljanja u potoku, a mučenja u podrumu Ozne

Kraljevo – Nedavno je u jednom nastavku našeg feljtona "Srbija između srpa i čekića" citirana i sledeća izjava visokog funkcionera Ozne Ratka Draževića, koju je on svojevremeno dao beogradskom listu "Duga". Dražević je, između ostalog, o hapšenjima i egzekucijama "narodnih neprijatelja" posle Drugog svetskog rata kazao: "Ja sam svoju Rašku očistio tako što sam streljao samo pet ljudi... Mi smo streljali u zimsko doba u podrumu Ozne u Kraljevu. Nismo mogli nikuda da ih vučemo pa smo ih jednog preko drugog ređali... Kada smo napunili sklonište, bacili smo bombe da padnu drveni nosači, sve zatrpamo i zauvek predamo zaboravu. Danas u toj zgradi živi oko 500 ljudi i niko ne zna koliko je nevinih ljudi, iskrenih demokrata, ugrađeno u njene temelje samo zato što nisu bili po ukusu nas komunista".

Prema nekim podacima, primera radi, rezultatima istraživanja dr Obrena Đorđevića, u Kraljevu su, sa suđenjem ili bez njega, u to poratno vreme likvidirane 72 osobe, što je čak i u poređenju sa Beogradom, a posebno sa nekim vojvođanskim gradovima, visoka brojka.

Krenuli smo tragom te, doduše, davne izjave, računajući da i sada u Kraljevu, možda, postoji ta zgrada u čijim temeljima je, takoreći, masovna grobnica. Kako smo i očekivali, jedini izvor je priča, priča savremenika i svedoka tih zbivanja. Nema pisanih dokumenata u državnim ustanovama. Uz pomoć direktora kraljevačkog Narodnog muzeja Dragana Draškovića, stupili smo u kontakt sa osamdesetpetogodišnjim Miodragom – Mišom Jovičićem, Kraljevčaninom, bivšim pripadnikom Ozne, a kasnije važnim službenikom više državnih službi pa i diplomatskih misija.

Uprkos godinama, vitalan umno i fizički, Jovičić je pristao na otvoren razgovor za "Politiku", čak i uz dokumentovanje nekih tvrdnji. On je bio dugogodišnji saradnik i prijatelj Draževića, odnosno, kako kaže, baš tog 29. novembra 1945. godine, kada je oslobođeno Kraljevo, sa njim je iz Beograda motociklom DKV stigao u Vrnjačku Banju, u vilu "Stefanović".

– Trebalo je da ja budem šifrant, ali mi je benzin ušao u uši i bio sam kurir Ozne, a Dražević, koji je imao nadimak Đisa, preuzeo je rukovođenje Oznom sreza žičkog od Ljubiše Pribakovića. Bilo je to u kući Milice Knežević, gde je tada bio i zatvor a kasnijih godina komitet SK i sada sedište SPS-a.

Jovičić ne veruje, poznajući karakter Draževića, da je citirana izjava autentična.

– On (Dražević) u Kraljevu se zadržao kratko, oko dva meseca pošto je oslobođen Čačak, otišao je tamo, a na čelo kraljevačke Ozne došao je Raka Vukailović Moler. Tu su još bili Mijat Jovanović, zatim sekretar i šifrant Srećko Frank... Vukailović se na tom mestu kratko zadržao i dužnost predao Milanu Đokoviću Popu. Nešto kasnije, kad se Ozna podelila na okružnu i gradsku, na čelo prve je došao Momir Lekić iz Paraćina, a gradsku je preuzeo Mijat Jovanović (nije reč o poznatom Kraljevčaninu pilotu amateru, prim. M. D.).

Toj Ozni pridodat je još i visoki funkcioner Sava Radojičić Feđa, koji je bio zadužen za likvidaciju četničkih bandi i taj posao je kasnije nastavio Radenko Mandić. Sve to Jovičić navodi u prilog svojoj tvrdnji da Dražević, iako je imao uticaja, nije direktno odlučivao a ni tako detaljno poznavao stanje. Teško je i poverovati, objašnjava Jovičić, s obzirom na njegov karakter, da o tako neproverenim informacijama on otvoreno govori.

– Dakle, odmah po formiranju gradske Ozne – dodaje Jovičić – na dužnost komandira zatvora postavljen je Momir Jelisijević, zvani Brica, a kuriri i ključari u zatvoru bili su Ilija Čubrilović, Milivoje Dašić, Boško Matijašević i Zdravko Sretović. Komandir straže bio je Milorad Đurović, iz Gornje Ribnice kod Kraljeva.

Pored zatvora u kući Milice Knežević, objasnio nam je Jovičić, nešto kasnije, na ibarskom keju, za lakše zatvorenike, "otvoren" je i zatvor u kući Jelene Vuković.

– Probijene su zidine, pa su od jednog do drugog zatvora zatvorenici vođeni direktno, preko njive Marka Bekčića. Tvrdim odgovorno da je tu bilo prebijanja i mučenja, ali niko nije streljan, osim poznatog fudbalera Joce Divljaka, kojeg je, kad je tražio da natoči flašu vode, na terasi kuće Jelene Vuković ubio Boško Matijašević i on je jedini tu, u njivi Bekčića, sahranjen. Zatvorenici su odatle odvođeni bez odeće, vezanih ruku, i streljani gore, u potoku ispod Ratarske škole. Ubijeno je ukupno njih 27, a među njima tri predsednika opštine – Dušan Krstić, Momir Savić iz Ribnice i Uroš Miloradović iz Konareva. Zatim, sveštenici Obućina i Sretenović, pet tumača, i drugi... Streljanja su vršili stražari koji su obezbeđivali Oznu, glavni puškomitraljezac-stražar bio je Radojko Vukićević, zvani "Stoj, stoj", a posebno se na tim zadacima isticao Milivoje Dašić.

Jovičić pamti i otkriva nam "obaveštajce", bolje rečeno "cinkaroše", uz koje je "Ozna mogla sve da dozna".

– Na ovom području, to su bili neki Rafailović zvani Đoga iz Vrbe, Todor Vasović iz Vitanovca, koji je posle primljen u Udbu u činu potporučnika, Bekovac iz Šumarica i jedan abadžija iz Milakovca po nadimku Pikavac...

Niz je još zanimljivih detalja iz tih vremena kojih se Jovičić odlično seća. On još ističe da su "među živim članovima Ozne u Kraljevu Mijat Jovanović, Ilija Čubrilović, Mile Đurović, Bora Špagović i Miša Jovičić. Mesto streljanih bi trebalo istražiti i tu postaviti prigodno obeležje", kaže na kraju ispovesti za naš list Miodrag Jovičić, bivši pripadnik Ozne.