Disciplina Kičme!

U trenucima dok se narodna vlast igra mačke i miša izbjegavajući da se direktno i iskreno uhvati u koštac sa kompleksnom geostrateškom situacijom u koju smo se po ko zna koji put nasukali, imam potrebu da vam opišem nešto što je neosporno dobro, pozitivno i plemenito, a vjerovali ili ne, dolazi odavde.

Lijepo je kad čovjek pronađe nekog darovitog, inteligentnog, vrijednog i poštenog kome neometano može da se divi, ne strahujući da će ga taj isti jednog dana razočarati.

To je Koja, i njegov furiozni, kompaktni bend „Disciplina Kičme!”.

Da, upravo tako se piše ime tog benda, sa obaveznim uskličnikom na kraju.

Slučaj je htio da smo se obreli na istom mjestu, da sviramo na istoj bini.

Egzitovci su napravili grupni koncert u Novom Sadu, veče izbornog dana, da motivišu najmlađe birače da glasaju; moglo se ući na koncert samo ako vam je prst bio „plav”.

Mi smo svirali od 9 do 10.30.

A onda su na binu izašli oni.

Prvih petnaestak minuta njihove svirke proveo sam u bek stejdžu, međutim, nekakva neobična, šarmantna sila, ritmična tutnjava i buka izmamila me je u salu, i za minut sam se našao iza miks pulta, gdje je zvuk obično najbolji.

Sledećih sat i kusur kao da sam prisustvovao hipnotičkom obredu u kojem je banda kontrolisanim dozama buke, ritma i kratkih, mudrih i poučnih stihova napravila od publike jedan jedinstven organizam, koji se ritmički pomjerao i upijao svaki ton.

Imao sam utisak kao da sam ušao u postrojenje hidrocentrale, slušajući kako neumoljivo melje vodu i uz tutnjavu pravi elektricitet visokog napona.

Nakon svirke, Manja, Buca i Koja ulaze u bek stejdž. Tihi, skromni ljudi, prosto neshvatljivo da su do prije dva minuta pravili takav ,,ršum” na bini.

Istovremeno osjećam i ljubomoru i ponos. Ljubomoru što mi kičma nikada nije bila toliko disciplinovana,

ponos što sam privilegovan da ih poznajem.

Užitak krasi i osjećaj da ih uspijeh i slava neće nikada pokvariti.

Uostalom ime sve govori.

Disciplina Kičme!