Srpska keramika cenjena, ali nema ko da je proizvodi
Niš – Jug i jugoistok Srbije vekovima su poznati po proizvodnji kvalitetne grnčarije – „domaće srpske keramike”. Svojevremeno, kada su bili primorani da odu iz svojih firmi i fabrika, koje su prestale da rade ili za njih nije bilo posla, supružnici iz Niša Ljiljana i Slobodan Govedarica odlučili su da pokrenu proizvodnju keramičkih pekača, šerpi, lonaca (grneta), posuđa – tanjira i činija, a povremeno i originalnih suvenira. Njihovi proizvodi brzo su pronašli mesto na tržištu Srbije i u zemljama u okruženju. Radili su dok su bili mlađi povremeno sami, ali su skoro uvek imali nekoliko stalno zaposlenih radnika u svom proizvodnom pogonu u Prvoj Kutini pored Niša. Investirali su, ulagali u skupocenu opremu nadajući se da će im se isplatiti. Poslednjih meseci, međutim, sve je manje elana i optimizma.
– Sa roditeljima sam živeo u Zaječaru i Novom Sadu i posle dolaska u Niš upoznao sam Ljiljanu. U braku smo više od trideset godina i pošto sam napustio posao u Osiguravajućem zavodu „Dunav”, a supruga morala da ode iz „Hanivela” Elektronske industrije koji je počeo da se gasi, gde je radila kao službenik, odlučili smo da svoj dotadašnji hobi pretvorimo u porodični biznis. Nije bilo nimalo lako tokom prethodne skoro dve decenije, ali nismo odustajali. Nažalost, sve češće ostajemo potpuno sami, nema radnika koje bismo uposlili, a ako se dogodi i da pronađemo zainteresovane oni vrlo kratko ostaju – samo po mesec, dva i odlaze. Zato se nosimo mišlju da prekinemo proizvodnju i prestanemo da radimo – ispričao nam je Slobodan Govedarica.
Ulaganja se malo isplate, kaže Ljiljana i, iako i dalje postoji potražnja za njihovim proizvodima sve je teže ispuniti zahteve tržište.
– Nismo mi neka velika industrija, izrađujemo 500 do 1.000 komada keramičkih proizvoda mesečno, što možda nije veliki broj. Ali, svaki je malo umetničko delo. Jer, u celokupnom, a ne baš jeftinom ciklusu koji pre svega podrazumeva nabavku najkvalitetnije gline, koju dovozimo iz zapadne Srbije, preko bazične prerade i pripremnog postupka u našim radionicama u kom se dobija materijal za proizvodnju, sve do izrade sirovih proizvoda na specijalnim kalupima, koji se potom peku u velikim pećima na vrlo visokoj temperaturi od čak 1.100 stepeni Celzijusa, postoji samo jedan cilj – da preko tržišta krajnji kupac dobije proizvod visokog kvaliteta koji će dugo trajati. Na tom planu uspevamo, ali sve je više nameta koji opterećuju cenu koštanja, a sve je manje zainteresovanih za rad. Iako je broj nezaposlenih veliki, iako smo uvek spremni i dobro da platimo proizvodnog radnika, jednostavno najteže je naći radnu snagu – kaže Ljiljana Govedarica.
Ipak, nastavljaju Ljiljana i Slobodan, koji je od pre dve godine zvanično u penziji, ali koji je i svakodnevno u radionici ili pored peći, gde nadgleda finalnu izradu „domaće srpske keramike”. Ne znaju, međutim, i do kada će:
– Može se pored nas, samo ako neko hoće i želi, mnogo toga naučiti i brzo savladati izrada i proizvodnja grnčarije za koju će uvek biti interesovanja. U to smo duboko uvereni – rekoše nam na kraju vredni supružnici.
Подели ову вест
Komentar uspešno dodat!
Vaš komentar će biti vidljiv čim ga administrator odobri.


