Treba još da porastem da bih bio veliki
Uoči Nove godine Olimpijski komitet Srbije je Filipa Filipovića proglasio za najboljeg sportistu naše zemlje za 2016, a potom američki stručni časopis „Sviming vorld” za najboljeg vaterpolistu na svetu. Najlaskavijim priznanjima je obasut još od samog početka karijere, jer su stručnjaci vrlo rano zaključili da je nesvakidašnji talenat.
Prošle godine je naša vaterpolo reprezentacija maestralno završila jedan istorijski pohod. Trijumfom na Olimpijskim igrama u Riju donela je ne samo jedino zlato koje je nedostajalo samostalnoj Srbiji, nego se ustoličila na jedini preostali presto na kojem nije bila, tako da su sada u riznici našeg vaterpola sve titule koje postoje u tom sportu.
Olimpijski komitet Srbije vas je proglasio za najboljeg sportistu naše zemlje, a američki časopis „Sviming vorld” za najboljeg vaterpolistu na svetu u prošloj godini. Kako doživljavate ta priznanja?
Kao i sva do sada. To su priznanja pre svega ekipi, kojoj ovim putem i ja odajem priznanje, jer je ona najveći deo ovog još jednog uspeha. Svaki put kada bi me neko proglasio ja sam napominjao da je to malo nezahvalno. S obzirom na to da se radi o timskom sportu, mislim da ova pojedinačna priznanja pomalo sebično izdvajaju pojedinca iz ekipe. To ne bih želeo, jer stajaću sve vreme iza ekipe i biti s njom, tako da ovo priznanje zaista ide u ruke zlatnim momcima. To su svi moji saigrači, s trenerom i stručnim štabom.
Nosi li ono i neko breme?
Najveće breme smo već nosili, tako da ova priznanja nisu novi tegovi s kojima treba da se nosimo u narednom periodu. Gledam na to više kao podstrek za dalji rad i kao neku zvezdu vodilju da smo, ne samo ja, već i igrači i ceo tim, na pravom putu i da ovakva priznanja neće izostati ukoliko budemo nastavili ovom utabanom stazom da idemo.
Da li je teže sportistima iz ekipnih sportova da zasluže ovakvu pojedinačnu nagradu u odnosu na one iz individualnih?
I jeste i nije, jer ne zavisi sve od vas, ali isto tako imate i pomoć. Ali, zaista mislim da je malo nezahvalno izdvojiti jednog sportistu iz ekipe, pogotovu iz ovakve šampionske kao što je naša reprezentacija. Mislim da može malo više da nam našteti. Znamo vrlo dobro sebe, odnose i, hvala bogu, znamo koliko vredimo. Mislim da ovi rezultati više govore, nego ova priznanja.
Da li ste trijumfom na Olimpijskim igrama u Riju ostvarili sve o čemu ste maštali u sportu?
Svakako. To je ostvarenje snova svakog sportiste, svake osobe koja krene profesionalno da se bavi bilo kojim sportom. I za mnoge uspešne poslovne ljude olimpijada bi bila nešto kolosalno, a eto ja sam doživeo da u svojoj 29. godini ostvarim snove i zaista se ispunim kao sportista. Ali, daleko od toga da može da nestane motiva za dalji rad i dokazivanje. Ovo je usputna stanica s obzirom na to da sam odlučio da nastavim da igram za reprezentaciju i samim tim sam preuzeo na sebe odgovornost i obavezu da pronađem motiva i volje za naredne godine u kojima ću braniti boje naše zemlje.
U čemu je tajna nadmoći našeg vaterpola?
Tajne nema. Mnogi pokušavaju da odgonetnu šta je to što srpsku reprezentaciju krasi i šta je to što mi imamo, a niko drugi nema. Ako i postoji, tu tajnu ni mi još nismo odgonetnuli. Neka ostane tako.
Zašto ste se kao dečak opredelili baš za ovaj sport?
Opredelio sam se za ovaj sport sasvim slučajno. Mojim roditeljima je bilo vrlo bitno da se sklonim sa ulice, a znamo svi kakvi su njeni efekti bili tih godina. I uspeo sam u tome. Krenuo sam na fudbal, ali sam završio na vaterpolu. Drago je i meni i mojim roditeljima što nismo uspeli da se upišem na fudbal.
Da li ste imali uzora?
Na samom početku bio mi je to Velja Uskoković, zatim Aca Šapić dok je igrao u Bečeju. Posle sam izgubio uzora, već sam postavljao sam sebi ciljeve.
Ko je na vas najviše uticao?
Nezahvalno je da govorim ko je najviše uticao, ko manje, ko malo više. Smatram da su svi imali određen vrlo bitan uticaj u odnosu na moje odrastanje. Isto tako sam pokušao da izvuče najbolje od svakog. Lista ljudi koji su na mene uticali je zaista velika. Pored saigrača tu su i protivnički igrači, koje sam pomno gledao, pratio i pokušavao u nekim delovima da ih iskopiram i dodam neki svoj pečat svemu tome.
U isto vreme ste igrali za kadetsku, juniorsku i seniorsku reprezentaciju. Da li je to bilo najteže što ste izdržali ili je bilo još težih trenutaka?
U tim godinama nisam razmišljao o umoru i zaista mi je sve lako padalo. Gledajući današnje momke koji se požale, nekad i s pravom, i iz ove perspektive smatram da je zaista naporno, ali u tim godinama nemate pravo na glas i jednostavno idete kako vas drugi nose. Samo je bitno da se dobro naspavate i pripremite za naredni dan, pa makar to bila trening-utakmica ili evropsko i svetsko prvenstvo.
Kada ste bili sigurni da ćete stvarno biti veliki vaterpolista?
Nisam ni sad siguran da li sam veliki vaterpolista. Ne volim da pričam o tome. O tome treba da pričaju i diskutuju drugi. Za sebe smatram da još treba da porastem da bih bio jednog dana veliki.
Svi protivnici znaju kolika im opasnost preti od vas i sigurno se posebno pripremaju da vas zaustave. Kako tolike godine uspevate da ih nadmudrite?
Ne trudim se nikoga da nadmudrim. Imamo fantastičnu pripremu u reprezentaciji, znamo najbolje strane igrača i samim tim ne razmišljamo više o njima. Dosad smo imali sreću da je bilo dovoljno da se samo koncentrišemo na nas same, na našu igru. Protivnike poštujemo, ali nikako ih ne precenjujemo, pogotovo ne da sanjamo o njima.
Od koga ste najviše naučili i da li svoju igru možete još da poboljšate?
Najviše sam naučio od svojih saigrača, protivničkih igrača s kojima sam se susretao i od nekoliko trenera, počevši od Dejana Udovičića, a sada Dejana Savića i Vlade Vujasinovića, što kao igrača, saigrača, kapitena, tako i posle kao trenera. Ima još jedan trener od koga sam više naučio neke druge stvari, ali smatram krucijalne za moju budućnost. To je Pino Porcio s kojim sam proveo tri godine u Pro Reku. Ali, zaista, ne bih smeo da izdvojim nijednog, jer apsolutno ne bi bilo zahvalno.
Igrali ste s nekoliko generacija u reprezentaciji, u tri kluba i u dve zemlje. Kako ste se svemu tome prilagodili?
Nisam razmišljao o tome. Moj cilj je da, tako sam odrastao i tako su me vaspitali, treniram, da sve vreme razmišljam samo o pobedi i o narednoj utakmici. Nisam gledao preterano ispred s obzirom na utakmice, tako da nisam imao neku posebnu potrebu da se prilagođavam.
A s pritiskom da se pobeđuje i osvajaju trofeji?
Na to sam navikao već godinama. Kad smo osvojili Svetsko prvenstvo u Rimu 2009. stvorili smo sami sebi pritisak i od tada ga nosimo apsolutno na najbolji mogući način, jer trofeji ne izostaju.
S kojim saigračima se najbolje razumete u igri?
S Gocićem, Nikićem, a možda više od svih s Prlainovićem, jer smo praktično nas dvojica odrasli kroz juniorsku reprezentaciju i najbolje se poznajemo.
Protiv koga ili protiv kakvih igrača vam je najteže da igrate?
Protiv njega mi je i najteže da igram, ali mi je i najveće zadovoljstvo.
Šta vam je najupečatljivije u sećanju iz ovog lova na trofeje sa Srbijom?
Ne bih voleo da izdvojim nijedno, ali sigurno da je to pohod na olimpijsko zlato. To nije jedno sećanje, nego na niz godina kroz koje je ova generacija prošla i način na koji ih je prošla.
Vaš klub Pro Reko mogao bi da se po nadmoći uporedi s našom reprezentacijom, jer je takođe lovac na trofeje. Da li je za vaterpolo dobro ili loše što jedan klub toliko odskače?
Pro Reko je najjači klub i trebalo bi da se drugi ugledaju na njega, a ne da se priča o tome koliko ima više finansijskih sredstava od drugih.
Pro Reko prošle godine nije osvojio Ligu šampiona. Kako je to primljeno u klubu koji najviše ulaže?
To je kost u grlu. Ali daćemo sve od sebe da ove godine to ispravimo.
Da imate čarobni štapić, šta biste uradili u našem vaterpolu?
Otišao bih kod pravih ljudi i učinio da ovom sportu, pre svega u Srbiji, daju potrebnu pažnju i poštovanje koje zaslužuje. Ne po igračima koji čine reprezentaciju ili srpski vaterpolo, nego trofejima koje smo osvojili.
Osvojili ste sve što postoji. Kakve ambicije još može da ima takav sportista?
Ambicija uvek ima. Moja je da kao kapiten ove reprezentacije izguramo na pravi način novi olimpijski ciklus i da dokažemo, kao nova generacija, da to možemo.
Očekivanja su velika, ali smatram da zaista treba da se vratimo dva stepenika unazad, da prvo oformimo novu ekipu koja bi u Tokiju bila konkurentna da se bori za medalju.
Подели ову вест
Komentar uspešno dodat!
Vaš komentar će biti vidljiv čim ga administrator odobri.


