Zapjevala ptica kos, naša Zora digla nos
Čačak – Zadevojčila se lepa Zora iz Goračića, momci počeli da obleću a ona malo pridigla nosić, skočila joj cena. Šta će i kako će, meštanin Desimir Veselinović reši da joj speva pesmu za koju je odmah čulo celo dragačevsko selo: „Zapjevala ptica kos, naša Zora digla nos. Proćero bi kola sjena, ispod nosa njena”.
***
To je jedna od anegdota koje smo zabeležili minulih godina, krstareći poslom tamo-amo po selima čačanskog kraja. Svedoči o vedroj strani narodne naravi, kao i ove što slede...
***
Adam Grujović u svojim „Vedrim pričama” objavljuje dogodovštinu u kojoj je glavna uloga pripala Sretenu Iliću, moleru iz Trbušana kod Čačka. Konkurisao je da uradi fasadu na čačanskoj crkvi, ali oci nisu prihvatili njegovu ponudu, rekavši da imaju povoljniju. Za nekoliko dana Sretenu dođe krsna slava (Sveti Toma), ali iz inata nije odneo kolač u bogomolju, već ga sam sa ženom presekao. Posle slave, paroh Sretenov poziva ga telefonom i pita: „Bila ti je slava, ali ne videh tvoj kolač u crkvi?” „Tačno, pope, imao sam povoljniju ponudu”.
***
Svetozar Pavlović Tarandža, beogradski advokat rodom iz Donje Vrbave pod Rudnikom, pamti mudrolije zemljaka, Antona Rosivala iz Brđana. Čovek je bio doseljenik iz Češke, izuzetne inteligencije i vrhunski majstor za mlinove i vodenice, a najveći deo veka proveo je u Brđanskoj klisuri, pored Despotovice, gde se bejaše skućio sa suprugom Jelenom. Tako jedared, sede oni u dvorištu, pred njima se petao natovario na leđa nekoj kokici i obavlja svoju prirodnu dužnost, a Jelena pokušava da podseti Antona na njegove bračne obaveze. „Vidiš li ti šta oni rade? – pita ga žena. „Vidim” – hladno odgovori Anton i otpi još malo iz čašice. „I, šta si zaključio?” – uporna je ona. A majstor veli: „Zaključio sam da još nijednom nije skočio dva puta na istu”.
***
Preduzetnik čačanski Lazo Antonijević obožava da sedne i popije koju sa Perom Đokovićem iz Lipnice, i to iz naročitog razloga:– Volim što je Pero zadovoljan na život. Stalo mu je jedino da ima kukuruza pa da onda sedne ispred, stavi po litra nadohvat ruke i samo gleda svoj pun salaš. Kad ga sretnem, on počne da vrti kačket, napred-nazad. Pitam ga kako je, a on veli: „Zahvalan sam Bogu jer je meni više dao nego što je sebi ostavio, ali ja ne žurim da mu to saopštim”.
***
Turistički vodič Radenko Ćurčić iz Mršinaca kod Čačka bio je vođa puta grupi vrhunskih francuskih intelektualaca koji su prošle godine, prolazeći kroz Kosovo i Metohiju, posetili Gračanicu.– Objasnio sam im da je to srednjovekovni srpski manastir, ali me Ingrid, profesorka ekonomije na univerzitetu u gradu Po, na jugu Francuske, upitala može li da se kaže da je to samo Gračanica i tačka, kako ne bi bilo spora da li je to srpski ili albanski spomenik kulture. „Odlično” – uzvratio sam Francuskinji. „I vi, kad budete pisali o katedrali Notr Dam u Parizu, nemojte navoditi da je to francuski spomenik, već samo stavite tačku, pa će neko nekad pomisliti da su ga podigli Norvežani ili Finci”.
***
Penzioner Miladin Mirković iz Koštunića na Suvoboru, ovako gleda na život: „Rat je bolji od penzije. Iz rata se poneko vrati”.
***
Milan Vukosavljević Vukas, u svoje doba dugogodišnji okružni tužilac u Čačku, ispričao nam je šta se dogodilo Puzu Markoviću iz obližnjeg Mojsinja, kad je posle Drugog svetskog rata bio postavljen za sekretara Komiteta KPJ u Užicu.– Jednoga dana, pozove ga Petar Stambolić na ribanje u Beograd, pa kaže: „Ti ne možeš ni svog oca da uvedeš u red, kako ćeš tek ostali narod”? A Dušan, Puzov otac, nezadovoljan što je vlast opet povećala poreze, obesio je psa na šljivu ispred kuće i na dasci napisao: „Obesih te zbog poreza, sad nek laje ko nareza”.
Подели ову вест
Komentar uspešno dodat!
Vaš komentar će biti vidljiv čim ga administrator odobri.


