Neizmerna tuga srpskog junaka
Ne postoji građanin Niša koji ne poznaje ili koji nije čuo za Srđana Radosavljevića. Odavno se u njemu u gradu na Nišavi i na mnogo širim prostorima priča kao o pravom, velikom i živom junaku u ovoj našoj Srbiji. Srđan je rođen u Čačku novembra 1952. godine i, pošto su mu brat i sestra početkom sedamdesetih godina prošlog veka bili na studijama na niškim fakultetima, s ocem se i on preselio u Niš. I tu ostao.
Kada se o Srđanu priča, onda se ne zna jedino koja će se tema otvoriti. Da li o ronjenju, jer je jedan od najpoznatijih ronilaca u ovom delu Evrope, ili o padobranstvu i alpinizmu, možda o auto ili avio mehanici, jer je jedan od najkvalifikovanijih u tim poslovima... Ili će se o Srđanu govoriti o podvizima tokom deminiranja Srbije i srpskih reka posle NATO agresije pre 18 godina?
Naime, učestvovao je Srđan kao dobrovoljac, kao borac i ratnik u svim ratnim zbivanjima devedesetih prošlog veka i u odbrani domovine, a još više se pokazao i dokazao u vreme mira kao humanitarac. Posle bombardovanja Jugoslavije i Srbije 1999, više od pola godine, Srđan je proveo širom naše zemlje ne videvši isto toliko vremena Niš i svoju kuću i porodicu. Kao stručni i kvalifikovani deminer, pritom i vrsni ronilac (član je niškog kluba „Gusar”), radio je na miniranju ostataka srušenih mostova diljem Srbije i Crne Gore i na uklanjanju ruševina mostova provodeći sate i sate pod vodom.
Pomagao je čišćenje rečnih korita nedaleko od Hidroelektrane „Bistrica”, čistio Veliku Moravu kod Mijatovca i kod Varvarina, bio na Dunavu pored Novog Sada čisteći njegovo dno, na Južnoj Moravi kod Đunisa... Svuda gde je u obnovi zemlje posle ratnog stradanja trebalo stvoriti uslove za gradnju i gde su sagrađeni novi objekti da bi se srpske reke premostile.
Bio je Srđan u brojnim spasilačkim misijama kao ronilac posle nesreća u jezerima i na rekama, često je pozivan da otklanja mine, bombe i neeksplodirane projektile i rakete zaostale iz davnih ili poslednjih ratova u okruženju. Poneo je zbog toga nebrojeno mnogo priznanja i nagrada.
Prilikom jednog slučajnog susreta ovih poslednjih septembarskih dana u očima ovog živog srpskog junaka videli smo tugu. Neizmernu.
Srđan Radosavljević je još od dolaska u Niš 1970. godine, kao svršeni učenik srednje škole, usavršavao automehaničarski zanat u Auto-moto savezu gde se 1978. stalno zaposlio. U tom „svom” AMSS-u je prošle godine, posle trideset osam i po godina radnog staža, dobio otkaz.
U bazi AMSS-a u Nišu radio je Srđan do pre godinu dana s još 12 zaposlenih. Ali, baza je, kao i u Pirotu, Vranju, Leskovcu, Dimitrovgradu i mnogim drugim mestima, zatvorena, a radnici su ostali bez posla. AMSS više ne postoji u ovom delu Srbije. Nema više nadaleko poznatih majstora, koji su znali da priskoče svakome u nevolji, da dnevno poprave na desetine automobila. Nema više tradicionalne Službe pomoći na putu... Objekat i nekadašnji prepoznatljiv ambijent baze su sablasno pusti, nema opreme, garaža je prazna... Nema, što je najbitnije, ni ljudi, nema majstora i mušterija.
„Teško mi je zbog otkaza, svakako”, kaže Srđan. „Još malo i kada u novembru napunim 65 godina ostvariću verovatno pravo na penziju. Mnogo mi je teže što smo instituciju Auto-moto saveza Srbije u ovom delu naše zemlje, o kojoj se znalo i zna širom Evrope, kao i mnogo toga drugog i vrednog, uništili, urušili... Ne verujem da ću to lako moći da prebolim.”
Dok čeka na penziju koju će ostvariti ako su dokumenta u redu i ako su ovdašnjim radnicima AMSS-a redovno uplaćivani doprinosi i sve ostalo, Srđan radi i bez oklevanja priskače svakome u pomoć. U svim onim oblastima koje pomenusmo na početku ovog teksta.
I tuguje zbog toga što Auto-moto saveza Srbije u Nišu i okolini, osim na papiru, više nema.
Подели ову вест
Komentar uspešno dodat!
Vaš komentar će biti vidljiv čim ga administrator odobri.


