Ponedeljak, 08.06.2026. ✝ Verski kalendar € Kursna lista
SELO LAZAC PODNO PLANINE JELICE

U tri kuće – četiri doktora nauka

Odlični uslovi za razvoj poljoprivrede zaustavili odlazak mladih. – Asfaltirano je desetak kilometara puteva, u domu kulture subotom su igranke, obnovljen je Hram svetih Petra i Pavla, u selu postoji i fudbalski klub
U tri kuće – četiri doktora nauka
Све јабуке које се оберу у селу Лазац одлазе на руско тржиште (Фото С.С)

Još da im do­đe mi­ni­star Mi­lan Kr­ko­ba­bić i da do­bi­ju se­dam ki­lo­me­ta­ra pu­ta, pa da pre­bri­nu naj­ve­će bri­ge. Ne­ma­ju za­dru­gu, i za­to bi se ob­ra­do­va­li mi­ni­stru Kr­ko­ba­bi­ću jer gde on do­đe tu se se­lja­ci za­čas udru­že a on­da valj­da mo­že i as­falt da pro­đe do se­la i am­bu­lan­ta – da ne pe­ša­če po re­cep­te kod le­ka­ra u su­sed­no Sa­ma­i­lo.

Ži­te­lji se­la La­zac ne­da­le­ko od Kra­lje­va ima­ju če­ti­ri dok­to­ra na­u­ka i još dva u na­ja­vi, plan­ta­že vo­ća, do­ma­ću pre­pe­če­ni­cu, fud­bal­ski klub, se­o­ske igran­ke na ko­je do­la­ze mno­gi iz oko­li­ne.... Bio je La­zac po­znat ne­kad i po pek­me­zu, ku­va­nom od šlji­ve po­že­ga­če u ogrom­nim ka­za­ni­ma u pek­me­za­ri, ko­ji je, iz­me­đu dva svet­ska ra­ta, u dr­ve­nim bu­ri­ćim, pro­da­van Beč­li­ja­ma.

Do­vo­ljan raz­log da se upu­ti­mo u La­zac. Is­pred Do­ma kul­tu­re, u cen­tru se­la, če­ka­li su nas prof. dr Dra­gan Jan­ko­vić i Mi­lan Ilić, pred­sed­nik me­sne za­jed­ni­ce. Pro­fe­sor  Jan­ko­vić je ro­dom iz ovog le­pog me­sta ko­je se de­li na Do­nji i Gor­nji La­zac. U Čač­ku je za­vr­šio Po­ljo­pri­vred­ni fa­kul­tet i upo­znao su­pru­gu Sla­đa­nu, ro­dom iz Zu­bi­nog Po­to­ka.

– Ži­vi­mo ov­de, a na po­sao pu­tu­je­mo, pre­da­je­mo na Po­ljo­pri­vred­nom fa­kul­te­tu u Le­šku, ko­ji je u sa­sta­vu Uni­ver­zi­te­ta u Pri­šti­ni. Sla­đa­na mi je do pro­šle go­di­ne bi­la asi­stent na fa­kul­te­tu, a ja njoj kod ku­će. On­da je ona dok­to­ri­ra­la i po­sta­la do­cent, ta­ko da vi­še ne­mam ne­ka­da­šnje in­ge­ren­ci­je, a nje­ne kod ku­će su osta­le – ka­že dr Jan­ko­vić, do­da­ju­ći da su, po­red nje­go­ve su­pru­ge i nje­ga, sa zva­njem dok­to­ra na­u­ka i ve­te­ri­nar Ka­zi­mir Ma­to­vić, za­po­slen na Ve­te­ri­nar­skom in­sti­tu­tu u Kra­lje­vu (on je vi­ken­dom u se­lu La­zac), kao i Mi­loš Čo­lić, dok­tor na­u­ka u obla­sti ru­dar­stva, za­po­slen u Ko­sov­skoj Mi­tro­vi­ci.

Ima­ju u ovom idi­lič­nom se­lu, ko­je se ra­su­lo po bre­žulj­ci­ma, mno­go to­ga či­me se di­če. Po­sled­njih go­di­na je, za­hva­lju­ju­ći slo­zi me­šta­na i pred­u­zi­mlji­vo­sti Mi­la­na Ili­ća, as­fal­ti­ra­no de­se­tak ki­lo­me­ta­ra pu­te­va, sre­di­li su dom kul­tu­re, ob­no­vi­li Hram sve­tih Pe­tra i Pa­vla, iz­gra­di­li spo­men-če­smu pa­li­ma za slo­bo­du od 1912. do 1919. go­di­ne.

Ne­do­sta­tak po­sla u gra­du i od­lič­ni uslo­vi za raz­voj po­ljo­pri­vre­de za­u­sta­vi­li su od­la­zak mla­dih. Oži­ve­le su pre dve go­di­ne i ne­kad po­pu­lar­ne se­o­ske igran­ke ta­ko da je Dom kul­tu­re u se­lu La­zac sva­ke su­bo­te pre­pun, pro­ču­lo se do Čač­ka i Lu­ča­na, pa bu­de, pri­ča­ju nam do­ma­ći­ni, i po 300, 400 lju­di ako na­stu­pa ne­ko od po­zna­tih pe­va­ča. Dom kul­tu­re, u ko­me su svoj pro­stor na­šli i ov­da­šnji lov­ci, po­dig­nut je kra­jem če­tr­de­se­tih pro­šlog ve­ka, na­rod­nom mo­bom.

– Ta­da je osno­va­na i ze­mljo­rad­nič­ka za­dru­ga, ko­ja je bi­la oslo­nac ži­vo­tu se­la. Ima­li smo po­ljo­pri­vred­ne ma­ši­ne, kom­bajn, trak­tor... Ov­de, u cen­tru bio je stoč­ni pi­jac, ku­po­va­no je po 300 ova­ca, ot­ku­plji­van je sir, kaj­mak, ra­ki­ja... Išlo se na pi­jac kao u ban­ku. Re­ci­mo, ako joj muž ne da pa­ra, že­na na­spe ba­lon ra­ki­je iz bu­re­ta, pre­da, i ima za tro­šak. De­ca „po­zaj­me” ja­je iz kom­šij­skog dvo­ri­šta pa pro­da­ju za sve­sku ili olov­ku. Sku­plja­ne su pe­čur­ke, ku­pi­ne, ši­pak... – pri­se­ća se pred­sed­nik me­sne za­jed­ni­ce i do­da­je da je se­lo La­zac pe­de­se­tih go­di­na ume­sto Čač­ku pri­po­je­no je Kra­lje­vu. 

– Ni­smo se sna­šli u toj no­voj pre­ra­spo­de­li. Dom kul­tu­re je za­ra­stao u ko­rov, lju­di ma­sov­no po­če­li da od­la­ze. Od 1.400 du­ša da­nas je osta­lo ma­nje od 700, a pro­sek sta­ro­sti oko 47 go­di­na. U ško­li je u sreć­na vre­me­na bi­lo go­to­vo 400 đa­ka. Da­nas je, kao pre 156 go­di­na ka­da je osno­va­na, njih sa­mo 40. Ne­ma­mo ni am­bu­lan­tu – is­ti­če Ilić, ko­me je ovo tre­ći man­dat, dok nam po­ka­zu­je že­nu ko­ja se vo­zi u trak­tor­skoj pri­ko­li­ci.

– Ju­tros je pe­ške išla po re­cep­te do su­sed­nog Sa­ma­i­la. Mno­go bi nam zna­či­lo da ba­rem jed­nom ne­delj­no le­kar do­đe u na­še se­lo. Osta­lo je da se as­fal­ti­ra oko se­dam ki­lo­me­ta­ra, da bi mo­gao da pro­đe auto­bus... – vra­ća se na Ilić bol­nu te­mu.  

Do­šli smo u La­zac u vre­me ber­be i po­se­ti­li be­ra­če. Krup­ne, soč­ne, cr­ve­ne sa sun­ča­ne stra­ne ja­bu­ke ma­mi­le su da se ube­ru s gra­ne. Ka­žu da za dan is­ku­san be­rač mo­že da na­pu­ni 60 gaj­bi­ca od po 15 ki­lo­gra­ma. Sve što se obe­re pu­tu­je na ru­sko tr­ži­šte.

La­zač­ki do­ma­ćin Mi­lan Čo­lo­vić po­la­ko pre­da­je do­ma­ćin­stvo u si­gur­ne ru­ke si­nu Slo­bo­da­nu, pre­ci­znom me­ha­ni­ča­ru, ko­ji je svo­ju bu­duć­nost ve­zao za se­lo. Slo­bo­dan se ne­dav­no ože­nio de­voj­kom iz Dra­ga­če­va. Za no­vem­bar je za­ka­za­na svad­ba na ko­ju je po­zva­no 400 sva­to­va. Za­do­vo­ljan je i vo­ćar Ra­do­slav Pe­jo­vić, otac pe­to­ro de­ce, ko­ji pod vo­ćem ima pet hek­ta­ra ja­bu­ke, šlji­ve, kaj­si­je... Pe­jo­vić se 1999. go­di­ne vra­ti iz Kra­lje­va na oče­vi­nu, po­sle gu­bit­ka po­sla u jed­nom dru­štve­nom pred­u­ze­ću. Bez di­na­ra kre­di­ta po­di­gao je hlad­nja­ču, ob­no­vio ku­ću uz, ka­ko is­ti­če, ve­li­ku po­dr­šku su­pru­ge, Tre­bi­njan­ke.

La­zac je pre­po­zna­tljiv i po šlji­vo­vi­ci, kao Dra­ga­če­vo po krom­pi­ru, ka­že nam Ilić, maj­stor za „šu­ma­dij­ski čaj”, o če­mu sve­do­če pr­ve na­gra­de na ma­ni­fe­sta­ci­ji „Dan gre­ja­ne ra­ki­je” u se­lu Bu­ko­vi­ca. Sa­mo što ume­sto po­že­ga­če da­nas ga­je i pe­ku ča­čan­sku rod­nu, naj­bo­lju, sten­lej­ku.

I dok nas is­pra­ća­ju na put, onaj ko­me fa­li još se­dam ki­lo­me­ta­ra, do­ma­ći­ni pi­ta­ju za uti­ske. Šta da ka­že­mo? Le­po je bi­lo u se­lu La­zac, a mo­žda ih stvar­no jed­nog da­na po­se­ti i mi­ni­star i na­pra­ve opet za­dru­gu i po­dig­nu hlad­nja­ču... U tom slu­ča­ju, eto nas opet ta­mo.

 

Komentari5
Molimo vas da sе u komеntarima držitе tеmе tеksta. Rеdakcija Politikе ONLINE zadržava pravo da – ukoliko ih procеni kao nеumеsnе - skrati ili nе objavi komеntarе koji sadržе osvrtе na nеčiju ličnost i privatan život, uvrеdе na račun autora tеksta i/ili članova rеdakcijе „Politikе“ kao i bilo kakvu prеtnju, nеpristojan rеčnik, govor mržnjе, rasnе i nacionalnе uvrеdе ili bilo kakav nеzakonit sadržaj. Komеntarе pisanе vеrzalom i linkovе na drugе sajtovе nе objavljujеmo. Politika ONLINE nеma nikakvu obavеzu obrazlaganja odluka vеzanih za skraćivanjе komеntara i njihovo objavljivanjе. Rеdakcija nе odgovara za stavovе čitalaca iznеsеnе u komеntarima. Vaš komеntar možе sadržati najvišе 1.000 pojеdinačnih karaktеra, i smatra sе da stе slanjеm komеntara potvrdili saglasnost sa gorе navеdеnim pravilima.
This site is protected by reCAPTCHA and the Google Privacy Policy and Terms of Service apply.

Крај покаже какав је био почетак
Најпогубнија последица изумирања наших села је изумирање сељачке памети и сеоског морала. Сељак је увек живео од свог рада, а не од шпекулација и манипулација. Сви су га експлоатисали, а нарочито држава после 1945 године, која је историјски одговорна, јер је својом политиком отерала људе из села у градове да буду нискоквалификована радна снага, која је посељачила град, а оставила њиве, ливаде и винограде у брлог, шуме и пашњаке без стоке, а село без живота. То је била кратковида политика, јер држава без села и пољопривреде нема перспективе. Истовремено, људи из града су са великим презиром, омаловажавењем и иронијоим гледали на село, а држава је запосленима,међу којима је било много досељених из села, давала станове, плату, здравствено и пензијско осигурање, регрес, комуналну инфраструктуру, и друго, што сељаци нису никада имали. Сељаци су јефтино продавали своје производе, а индустријска роба је била скупа. Порез сељацима био је велики.Крај увек покаже какав је био почетак.
Milos
Iz sela svi pobegose ne zato sto nema zadruga vec zato sto nema sigurnosti od posla kojim se bave.Na selu ako nesto rodi dzaba je a ako ne rodi nema ga i uvek je isto,uvek nema.Problem je tome ako bi gospodin Krkobabic mogao da garantuje cenu proizvoda, kao u normalnim zemljama,mnogi bi se latili posla i ostali tu gde su.Plasim se da ce te nove zadruge postati jos jedan namet na teret poljoprivrednika jer ce nakupci i takozvani trgovci jos lakse guliti seljake i terati ih sa sela.
Dejan
A ko je uopste taj Krkomlatic,on jedino svom sinu moze da garantuje visinu plate a za ostalo verujem da ga nije briga.On je tu da maximalno iskoristi trenutak na vlasti za sopstvenu korist kao i svi tako da tesko nama s njima.
zana
Pa sta sa ushicenjem tako pisete nesto sto bi trebalo da bude normalno, i pre su sela imala igranke, domove kulture sa velikim binama gde su dolazili svi pevaci i pravili priredbe, bile su diskoteke, biblioteke, poste, ambulante, sada vise nema nicega, pa kada se nesto ovako obnovi, kao da to nije najnormalnija stvar na svetu, ili nije. Izgleda da su svi zaboravili odakle su ponikli, pa pohrlili u gradove da ciste ulice i WC-e za gospodom, i cekaju da im jedan takav gospodin napravi asfalt. Zalosno.
Горан
Кркокрадић?

Komentar uspešno dodat!

Vaš komentar će biti vidljiv čim ga administrator odobri.