U tri kuće – četiri doktora nauka
Još da im dođe ministar Milan Krkobabić i da dobiju sedam kilometara puta, pa da prebrinu najveće brige. Nemaju zadrugu, i zato bi se obradovali ministru Krkobabiću jer gde on dođe tu se seljaci začas udruže a onda valjda može i asfalt da prođe do sela i ambulanta – da ne pešače po recepte kod lekara u susedno Samailo.
Žitelji sela Lazac nedaleko od Kraljeva imaju četiri doktora nauka i još dva u najavi, plantaže voća, domaću prepečenicu, fudbalski klub, seoske igranke na koje dolaze mnogi iz okoline.... Bio je Lazac poznat nekad i po pekmezu, kuvanom od šljive požegače u ogromnim kazanima u pekmezari, koji je, između dva svetska rata, u drvenim burićim, prodavan Bečlijama.
Dovoljan razlog da se uputimo u Lazac. Ispred Doma kulture, u centru sela, čekali su nas prof. dr Dragan Janković i Milan Ilić, predsednik mesne zajednice. Profesor Janković je rodom iz ovog lepog mesta koje se deli na Donji i Gornji Lazac. U Čačku je završio Poljoprivredni fakultet i upoznao suprugu Slađanu, rodom iz Zubinog Potoka.
– Živimo ovde, a na posao putujemo, predajemo na Poljoprivrednom fakultetu u Lešku, koji je u sastavu Univerziteta u Prištini. Slađana mi je do prošle godine bila asistent na fakultetu, a ja njoj kod kuće. Onda je ona doktorirala i postala docent, tako da više nemam nekadašnje ingerencije, a njene kod kuće su ostale – kaže dr Janković, dodajući da su, pored njegove supruge i njega, sa zvanjem doktora nauka i veterinar Kazimir Matović, zaposlen na Veterinarskom institutu u Kraljevu (on je vikendom u selu Lazac), kao i Miloš Čolić, doktor nauka u oblasti rudarstva, zaposlen u Kosovskoj Mitrovici.
Imaju u ovom idiličnom selu, koje se rasulo po brežuljcima, mnogo toga čime se diče. Poslednjih godina je, zahvaljujući slozi meštana i preduzimljivosti Milana Ilića, asfaltirano desetak kilometara puteva, sredili su dom kulture, obnovili Hram svetih Petra i Pavla, izgradili spomen-česmu palima za slobodu od 1912. do 1919. godine.
Nedostatak posla u gradu i odlični uslovi za razvoj poljoprivrede zaustavili su odlazak mladih. Oživele su pre dve godine i nekad popularne seoske igranke tako da je Dom kulture u selu Lazac svake subote prepun, pročulo se do Čačka i Lučana, pa bude, pričaju nam domaćini, i po 300, 400 ljudi ako nastupa neko od poznatih pevača. Dom kulture, u kome su svoj prostor našli i ovdašnji lovci, podignut je krajem četrdesetih prošlog veka, narodnom mobom.
– Tada je osnovana i zemljoradnička zadruga, koja je bila oslonac životu sela. Imali smo poljoprivredne mašine, kombajn, traktor... Ovde, u centru bio je stočni pijac, kupovano je po 300 ovaca, otkupljivan je sir, kajmak, rakija... Išlo se na pijac kao u banku. Recimo, ako joj muž ne da para, žena naspe balon rakije iz bureta, preda, i ima za trošak. Deca „pozajme” jaje iz komšijskog dvorišta pa prodaju za svesku ili olovku. Skupljane su pečurke, kupine, šipak... – priseća se predsednik mesne zajednice i dodaje da je selo Lazac pedesetih godina umesto Čačku pripojeno je Kraljevu.
– Nismo se snašli u toj novoj preraspodeli. Dom kulture je zarastao u korov, ljudi masovno počeli da odlaze. Od 1.400 duša danas je ostalo manje od 700, a prosek starosti oko 47 godina. U školi je u srećna vremena bilo gotovo 400 đaka. Danas je, kao pre 156 godina kada je osnovana, njih samo 40. Nemamo ni ambulantu – ističe Ilić, kome je ovo treći mandat, dok nam pokazuje ženu koja se vozi u traktorskoj prikolici.
– Jutros je peške išla po recepte do susednog Samaila. Mnogo bi nam značilo da barem jednom nedeljno lekar dođe u naše selo. Ostalo je da se asfaltira oko sedam kilometara, da bi mogao da prođe autobus... – vraća se na Ilić bolnu temu.
Došli smo u Lazac u vreme berbe i posetili berače. Krupne, sočne, crvene sa sunčane strane jabuke mamile su da se uberu s grane. Kažu da za dan iskusan berač može da napuni 60 gajbica od po 15 kilograma. Sve što se obere putuje na rusko tržište.
Lazački domaćin Milan Čolović polako predaje domaćinstvo u sigurne ruke sinu Slobodanu, preciznom mehaničaru, koji je svoju budućnost vezao za selo. Slobodan se nedavno oženio devojkom iz Dragačeva. Za novembar je zakazana svadba na koju je pozvano 400 svatova. Zadovoljan je i voćar Radoslav Pejović, otac petoro dece, koji pod voćem ima pet hektara jabuke, šljive, kajsije... Pejović se 1999. godine vrati iz Kraljeva na očevinu, posle gubitka posla u jednom društvenom preduzeću. Bez dinara kredita podigao je hladnjaču, obnovio kuću uz, kako ističe, veliku podršku supruge, Trebinjanke.
Lazac je prepoznatljiv i po šljivovici, kao Dragačevo po krompiru, kaže nam Ilić, majstor za „šumadijski čaj”, o čemu svedoče prve nagrade na manifestaciji „Dan grejane rakije” u selu Bukovica. Samo što umesto požegače danas gaje i peku čačansku rodnu, najbolju, stenlejku.
I dok nas ispraćaju na put, onaj kome fali još sedam kilometara, domaćini pitaju za utiske. Šta da kažemo? Lepo je bilo u selu Lazac, a možda ih stvarno jednog dana poseti i ministar i naprave opet zadrugu i podignu hladnjaču... U tom slučaju, eto nas opet tamo.
Подели ову вест
Komentar uspešno dodat!
Vaš komentar će biti vidljiv čim ga administrator odobri.


