Utorak, 28.07.2026. ✝ Verski kalendar € Kursna lista

Tra­gič­ni kraj srp­skog Džem­sa Di­na

U Kinoteci iz­lo­žba o glum­cu Mi­lo­šu Mi­lo­še­vi­ću, ko­ji je še­zde­se­tih go­di­na 20. ve­ka sni­mao u Ho­li­vu­du
Tra­gič­ni kraj srp­skog Džem­sa Di­na
Милош Милошевић (Фото Кинотека)

Kra­jem pe­de­se­tih go­di­na pro­šlog ve­ka Mi­loš Mi­lo­še­vić do­šao je iz Knja­žev­ca u Be­o­grad bez bi­lo ka­kvog sna o film­skoj ka­ri­je­ri, a još ma­nje na­de da će ubr­zo obre­sti u dru­štvu slav­nih film­skih glu­ma­ca i kao ret­ko ko­ji Sr­bin us­pe­ti da za­poč­ne ho­li­vud­sku ka­ri­je­ru.

Sa po­ro­di­com Mi­lo­še­vić sta­nu­je na Ču­bu­ri, u Mak­si­ma Gor­kog broj  6.  Ide u Pr­vu mu­šku gim­na­zi­ju i 1960. upi­su­je eks­pe­ri­men­tal­nu ško­lu glu­me na Cr­ve­nom kr­stu, u kla­si Jo­ve Put­ni­ka, u Do­mu kul­tu­re „Bo­ži­dar Adži­ja”. Smeo i ku­ra­žan, sa dru­go­vi­ma se op­kla­dio da će po­sta­ti dru­gi Džems Din.

Ce­la po­ro­di­ca ima­la je ve­li­ke ci­lje­ve. U po­ro­dič­noj isto­ri­ji Mi­lo­še­vi­ća za­be­le­že­no je da je Mi­lo­šev de­da, ta­ko­đe Mi­loš, bio pred­sed­nik knja­že­vač­ke op­šti­ne. De­da i pra­de­da An­ta bi­li su vla­sni­ci ču­ve­ne tr­go­vač­ke fir­me „An­ta Mi­lo­še­vić i sin”. Mi­lo­šev stric Pre­drag bio je kom­po­zi­tor i di­rek­tor Be­o­grad­ske ope­re, a Mi­lo­šev otac Bo­ži­dar stu­di­rao je eko­no­mi­ju i mu­zi­ku u Be­ču, i bio pr­vi se­kre­tar Udru­že­nja iz­vo­zni­ka Kra­lje­vi­ne Ju­go­sla­vi­je.

Kad su do­šli ko­mu­ni­sti, Mi­lo­šev otac tr­pi mal­tre­ti­ra­nja, jer je na­vod­no sa­ra­đi­vao sa oku­pa­to­rom. Osu­di­li su ga na tri go­di­ne za­tvo­ra kao ne­pri­ja­te­lja na­ro­da i od­u­ze­li mu imo­vi­nu. Maj­ka Ju­li­ja­na, ko­ja je upi­sa­la kurs dak­ti­lo­gra­fi­je, sa po­ro­di­com pre­la­zi za Be­o­grad, a Mi­lo­še­va se­stra Zo­ri­ca, sli­kar­ka, uda­je se za sli­ka­ra Bru­na Ma­ska­re­li­ja, i da­nas ži­vi u Ri­mu, gde je i njen sin ko­ji no­si to „po­ro­dič­no” ime Mi­loš.

U Mu­ze­ju ju­go­slo­ven­ske ki­no­te­ke, u Ko­sov­skoj, do kra­ja me­se­ca tra­je iz­lo­žba „Se­ća­nje na jed­nu mla­dost”, po­sve­će­na se­ća­nju na Mi­lo­ša Mi­lo­še­vi­ća (1941-1966). Uspo­me­ne na dru­že­nja sa ovim glum­cem za naš list evo­ci­ra, Mi­lo­šev drug iz mla­do­sti, prav­nik Ra­do­slav La­le Vu­ja­di­no­vić.

Bi­lo je to do­ba ka­da eki­pa iz kra­ja za­jed­no ide na kli­za­nje na Taš, gle­da­ju fil­mo­ve i boks me­če­ve, po­se­ću­je žu­re­ve i osva­ja­ju le­pe de­voj­ke. Pe­ri­od igran­ki u Bo­ži­dar­cu i na Ka­le­meg­dan­skoj te­ra­si, od­la­za­ka u le­gen­dar­nu di­sko­te­ku Euri­di­ka, do­ba ši­mi ci­pe­la i zvo­na­stih pan­ta­lo­na.

‒ A Mi­loš zgo­dan i pa­me­tan. Za nje­ga su dor­ćol­ske le­po­ti­ce go­vo­ri­le da je lep k’o smrt, sa­vr­še­no gra­đen i iz­u­ze­tan džen­tlmen. Be­hu to go­di­ne ka­da je po­stao kralj „štaf­te” u Knez Mi­ha­i­lo­voj ko­ja se bez nje­ga ni­je mo­gla za­mi­sli­ti. Jed­nu No­vu go­di­nu smo sla­vi­li ta­ko što smo gle­da­li fil­mo­ve u bi­o­sko­pu na Cr­ve­nom kr­stu. U po­noć je bi­la lu­tri­ja i je­dan  naš drug osvo­jio je pe­če­no pra­se. Pre­šli smo u ka­fa­nu „Ta­bor” i lum­po­va­li do zo­re. Be­o­grad je ta­da bio ma­li, svi smo se zna­li ‒ ka­že Vu­ja­di­no­vić. On je o Mi­lo­šu Mi­lo­še­vi­ću pi­sao i u svo­joj knji­zi „Kr­sta­ši, Ču­bur­ci”, s pod­na­slo­vom „Ka­da su le­gen­de bi­li sa­mo mom­ci iz kra­ja”. 

Ka­ko je u Be­o­gra­du u to vre­me bi­lo znat­no jef­ti­ni­je sni­ma­ti fil­mo­ve ne­go u Ho­li­vu­du, ili bi­lo gde u Evro­pi, na­ša pre­sto­ni­ca je po­sta­la film­ska Me­ka. U Ko­šut­nja­ku su po­če­le da se sni­ma­ju ve­li­ke ko­pro­duk­ci­je. Jed­na od pr­vih bi­la je film „Mar­ko Po­lo” gde je Mi­lo­še­vić na ka­stin­gu iza­bran za du­ble­ra Ale­na De­lo­na. Još se pre­pri­ča­va zgo­da ka­ko je De­lon imao kri­ve no­ge pa su na pla­ži za tu svr­hu sni­ma­li Mi­lo­še­ve. Ka­ko je sni­ma­nje fil­ma pre­ki­nu­to je zbog fi­nan­sij­skih pro­ble­ma, naš glu­mac na De­lo­nov po­ziv od­la­zi za Pa­riz.

Mi­lo­še­vić u Pa­ri­zu ple­ni pa­žnju že­na. Za­lju­blju­je se u Fran­sis Ka­no­vas ko­ja ka­sni­je uzi­ma ime Na­ta­li i uda­je se za Ale­na De­lo­na, a De­lon po­tom Mi­lo­ša upo­zna­je sa Sin­ti­jom Bu­ron, sa ko­jom Mi­lo­še­vić 1964. od­la­zi u Ame­ri­ku. Par naj­pre ži­vi u Nju­jor­ku gde ovaj mla­dić po­ha­đa ško­lu „Se­ven Arst Stu­dio”. Uzi­ma umet­nič­ko ime Mi­loš Mi­loš. Sni­ma fil­mo­ve „Ru­si do­la­ze, Ru­si do­la­ze” Nor­ma­na Džu­i­so­na i „In­ku­bus” Le­sli­ja Sti­ven­sa.

Još jed­nu le­po­ti­cu, mi­si­cu Bar­ba­ru En To­mas Ru­ni, su­pru­gu po­zna­tog glum­ca Mi­ki­ja Ru­ni­ja, Mi­loš Mi­lo­še­vić upo­zna­je u re­sto­ra­nu „Adri­a­tik” u Los An­đe­le­su, ko­ji su dr­ža­li Gor­da­na Ko­va­če­vić Ši­po­vac, Mi­lo­še­va dru­ga­ri­ca iz osnov­ne ško­le iz Knja­žev­ca i njen su­prug fud­ba­ler. To je me­sto za oku­plja­nje umet­nič­kog kre­ma: Na­ta­li Vud, El­vis Pri­sli...

‒ Mi­lo­še­vić i Bar­ba­ra po­či­nju da se za­ba­vlja­ju dok je ona još u pro­ce­su raz­vo­da od Mi­ki­ja Ru­ni­ja. Me­đu­tim, nji­ho­va ve­za okon­ča­va se tra­gič­no. Mi­lo­še­vić je pro­na­đen mr­tav po­red Bar­ba­re Ru­ni  30. ja­nu­a­ra 1966. u ku­pa­ti­lu u vi­li Mi­ki­ja Ru­i­ja u Los An­đe­le­su. Na pi­što­lju ni­je bi­lo oti­sa­ka. Kad je nje­go­vo te­lo do­pre­mlje­no u Be­o­grad, i sa­hra­nje­no na No­vom gro­blju, vi­de­lo se da je  imao frak­tu­ru lo­ba­nje i na­pr­slu kost na ru­ci. Sav je bio u ra­na­ma i mo­dri­ca­ma, a u zva­nič­nom iz­ve­šta­ju je pi­sa­lo da je reč o ubi­stvu i sa­mo­u­bi­stvu. U to ni­su po­ve­ro­va­li ni Mi­lo­še­va se­stra, kao ni pri­ja­te­lji, jer je bio mlad, že­ljan ži­vo­ta ‒ ka­že naš sa­go­vor­nik.

Eks­per­ti­za u Be­o­gra­du po­ka­za­la je da im je u vi­ski si­pan bar­bi­tu­rat ko­ji ih je oma­mio. U to do­ba Ru­ni se le­čio na pri­vat­noj kli­ni­ci i na­ga­đa­lo se da bi mu Bar­ba­ra u bra­ko­ra­zvod­noj par­ni­ci uze­la ve­li­ku su­mu nov­ca. Isto ta­ko, Ru­ni­jev sin je ka­sni­je re­kao: „Ja ne ve­ru­jem da je mo­ju maj­ku ubio taj Ju­go­slo­ven”, pod­se­ća Vu­ja­di­no­vić.

Svi oni ko­ji su ne­što zna­li u afe­ri Mi­lo­še­ve smr­ti ubr­zo su ne­sta­li. Mi­lo­še­vu su­pru­ga Sin­ti­ju ubi­li su se­dam go­di­na po­sle Mi­lo­še­ve smr­ti i na­đe­na je una­ka­že­na u ge­pe­ku auto­mo­bi­la. Ubi­jen je i de­tek­tiv ko­ji je ra­dio na ra­sve­tlja­va­nju ovog slu­ča­ja.

Mi­lo­še­vić, ko­ji je tek za­gri­zao svoj ame­rič­ki san, ubi­jen je na po­čet­ku sni­ma­nja isto­rij­skog spek­ta­kla „Pad Rim­skog car­stva” En­to­ni­ja Ma­na, a u Be­o­gra­du su na­kon nje­go­vog ubi­stva kre­nu­le ku­lo­ar­ske pri­če ka­ko je imao ve­ze sa sa kri­mi­na­lom, da je plej­boj; reč­ju, loš mo­mak, čak i da je imao in­ce­stu­o­znu ve­zu sa maj­kom...

‒ Bio je sve sem to­ga. Po­šten, ga­lan­tan, ve­li­ki drug. Pri­ja­te­lji­ma je slao po 2. 000 do­la­ra ka­ko bi im po­mo­gao. Dra­go mi je da se sa­da re­di­te­lji ja­vlja­ju s že­ljom da sni­me film o Mi­lo­šu, mom­ku ko­ji je pro­kr­čio se­bi put van na­ših gra­ni­ca i na­ža­lost tra­gič­no za­vr­šio u svo­joj 25. go­di­ni. Ta­kvi lju­di ne za­slu­žu­ju za­bo­rav ‒ ka­že Vu­ja­di­no­vić, o mla­di­ću či­ji je ži­vot vre­me­nom pre­šao u ur­ba­nu le­gen­du.

Komentari1
Molimo vas da sе u komеntarima držitе tеmе tеksta. Rеdakcija Politikе ONLINE zadržava pravo da – ukoliko ih procеni kao nеumеsnе - skrati ili nе objavi komеntarе koji sadržе osvrtе na nеčiju ličnost i privatan život, uvrеdе na račun autora tеksta i/ili članova rеdakcijе „Politikе“ kao i bilo kakvu prеtnju, nеpristojan rеčnik, govor mržnjе, rasnе i nacionalnе uvrеdе ili bilo kakav nеzakonit sadržaj. Komеntarе pisanе vеrzalom i linkovе na drugе sajtovе nе objavljujеmo. Politika ONLINE nеma nikakvu obavеzu obrazlaganja odluka vеzanih za skraćivanjе komеntara i njihovo objavljivanjе. Rеdakcija nе odgovara za stavovе čitalaca iznеsеnе u komеntarima. Vaš komеntar možе sadržati najvišе 1.000 pojеdinačnih karaktеra, i smatra sе da stе slanjеm komеntara potvrdili saglasnost sa gorе navеdеnim pravilima.
This site is protected by reCAPTCHA and the Google Privacy Policy and Terms of Service apply.

Sasa Trajkovic
Divna sentimentalna priča o običnom čoveku koji je sledio svoj san ... Kada bi smo se kao narod bavili svojom kulutrom i bogatom istorijom malim ali i velikim ljudima koji su ostavili traga na filmu u pričama ili anegdotama napisali bi na stotine knjiga ali i lepih filmova.

Komentar uspešno dodat!

Vaš komentar će biti vidljiv čim ga administrator odobri.