Igrač zbog koga su navijači prvi put uzvikivali „ole”
Sama činjenica da će Srbija na Svetskom prvenstvu 2018. da bude u grupi sa Brazilom, greje srca ovdašnjih fudbalskih zaljubljenika i budi nostalgiju. Jer, Brazil je simbol fudbala, a jedan od najlepših komplimenata za naše fudbalere bio je nadimak „evropski Brazilci”. Razlozi za tu „tajnu vezu” i uzajamno uvažavanje dolaze iz prošlosti, ali važe i danas.
Ljubav prema fudbalu u Brazilu dostiže božanske razmere. Često se zaboravlja da tu čaroliju nije stvorio samo urođeni talenat njihovih fudbalera, nego i duh igre koji su zajedno sa igračima stvorili navijači. Pravi i izvorni, ne oni što danas pune crne hronike.
Nije dovoljno gledati Brazilce na televiziji, treba upoznati njihove navijače, koji i danas fudbal doživljavaju kao umetnost. Jedan od njih, novinar i bloger Markos Roland, specijalni izveštač „Politike” sa Svetskog prvenstva u Riju 2014, boravio je veći deo ove godine u Beogradu. Bila je to prilika za nebrojene razgovore o fudbalu u Brazilu i Srbiji.
Tako smo stigli i do priče o najomiljenojoj ličnosti u Brazilu:
– Postoji razlika između uvažavanih i omiljenih. U muzici, na primer, Tom Žobim je najveće ime Brazila, ali Roberto Karlos (muzičar, ne fudbaler) je verovatno omiljeniji. Žobim je legenda, učinio je da bosa nova i pesme kao „Devojka s Ipaneme” proslavile Brazil. Karlos po tome ne može da se poredi s njim, ali je osvojio srca svih društvenih slojeva, pevajući običnim rečima o ljubavi i prijateljstvu, direktno u srce ljudi. Takva je razlika između Pelea i Garinče, za koga bi se možda moglo reći da je ukupno najvoljeniji Brazilac.
Zašto Garinča, a ne Pele?
– Pele je najcenjeniji, kako u Brazilu tako i u inostranstvu. Uz to, uvek se trudio da bude ispravan, fin. Garinča to nikada nije bio, ali s njim su se ljudi poistovećivali kao s običnim čovekom, koji je imao najmanje šanse da uspe. Umesto da ga desna noga, od rođenja kraća od leve, udalji iz sporta, pretvorila je njegove driblinge u nerešive zagonetke. Izrastao je iz teškog i krajnje siromašnog detinjstva, sa ocem alkoholičarem, od koga je nasledio taj porok i sve što ga prati. Upadao je u sporne situacije, prolazio sukobe, suđenja i teške saobraćajke. Uprkos svim ličnim nevoljama, veseljem koje je stvarao na stadionima zaslužio je nadimak koji dovoljno govori: „Garinča, radost ljudi”.
Podsetimo se Manuela Franciska dos Santosa (1933-83), koji je od detinjstva, umesto pravog imena, nosio nadimak Garinša (ptičica carić), zbog malog rasta i vižljaste prirode. (Za nas je, od Svetskog prvenstva 1958, kada je „š” pogrešno preneto kao „č”, zauvek ostao – Garinča, ili Mane Garinča).
Jedinstveni talenat neprevaziđenog driblera i sjajnog šutera levom i desnom otkriven je vrlo rano, ali Garinča je ušao u profesionalni fudbal tek u dvadesetoj. Kada je potpisao ugovor s Botafogom, 1953, već je bio oženjen i otac (karijeru je završio 1972, kao deda...).
Na prvom treningu s Botafogom učinio je da rezervni tim pobedi glavni sa 5:0, a prvu zvaničnu utakmicu završio het-trikom. Poznati bek Nilson Santos, kome je više puta proturao loptu kroz noge, odmah ga je preporučio za nacionalni tim.
Međutim, tih godina se brazilsko društvo lečilo od gorkog razočaranja nazvanog „Marakanaco”, tragično izgubljenog finala Svetskog prvenstva 1950. Poraz od Urugvaja 2:1, pred 200.000 navijača na Marakani, učinio je da se reprezentacija Brazila odrekne svog stila i okrene evropskom. Zato na Svetskom prvenstvu 1954. nije bilo mesta za individualca Garinču, ali ni željenog rezultata: Brazil je zaustavljen već u četvrtfinalu.
Mesec dana pre Svetskog prvenstva 1958, Garinča je protiv Italije dao jedan od najčuvenijih golova. Prošao je četvoricu u odbrani i golmana, a zatim sačekao pred golom da prevari još jednog beka. To je bio razlog da ga trener ne uvede u prva dva meča Svetskog prvenstva, strahujući od sličnih ludorija.
U trećoj utakmici, protiv tada moćnog Sovjetskog Saveza (2:0), zajedno su debitovali Garinča i sedam godina mlađi Pele. Njihov siloviti juriš, već sa centra, novinari su nazvali „najbolja tri minuta fudbala svih vremena”.
Bio je to početak puta ka prvoj tituli svetskog prvaka za Brazil i povratak izvornim vrednostima igre. Na Svetskom prvenstvu 1962, bez povređenog Pelea, Mane Garinča je bio junak odbranjene titule i najbolji fudbaler celog šampionata.
Odigrao je 50 utakmica za Brazil i izgubio samo poslednju, protiv Mađarske, na Svetskom prvenstvu 1966. Bio je profesionalac do 40. godine, a egzibiciono igrao do 50. Njegovi trikovi na terenu inspirisali su navijače da prvi put uzvik „Ole!” prenesu s koride na fudbalske stadione.
Garinča je umro u 50. godini, od ciroze jetre, kao i njegov otac. Imao je 14 dece, od pet žena (sa prvom osam kćeri). Mada je poslednjih godina bio zaboravljen, fizički i mentalno oronuo, u pogrebnoj povorci, koja je krenula od Marakane, išli su bukvalo milioni navijača. Na njegov nadgrobni spomenik je upisan epitaf: „Ovde počiva onaj koji je donosio radost ljudima – Mane Garinča”.
Sutra: Zašto Pele nosi nadimak, a Nejmar ne
Подели ову вест
Komentar uspešno dodat!
Vaš komentar će biti vidljiv čim ga administrator odobri.


