Ponedeljak, 06.07.2026. ✝ Verski kalendar € Kursna lista

Kako smo sačuvali „Sartid”

Kako smo sačuvali „Sartid”
Железара у Смедереву (Фото Д. Јевремовић)

U nedelju, 12. 3. 2018. u okviru teme nedelje „Trgovinski rat oko čelika”, na stranicama 12/13 objavljen je tekst pod naslovom „Tako se u Smederevu kalio čelik”.

Novinar u tekstu, koji se odnosi na rad pod sankcijama, ističe da smo proizvodnju preorijentisali na pečurke. Naravno, bilo je i proizvodnje pečuraka, i to organizovane i ozbiljne, kvalitetne proizvodnje. Sankcije su trajale od maja 1992. do Aranđelovdana 1995. Odmah, nekoliko meseci po uvođenju sankcija i početka delovanja istih, rukovodstvo fabrike sa Duškom (ne Dušanom kako stoji u tekstu) Matkovićem na čelu, donosi program „Opstanak priprema i jačanje”, koji je imao za cilj da se očuva oprema, zadrži kadar i preživi neizvesno dug period sankcija. Očuvati opremu značilo je da je konzerviramo ili povremeno pokrećemo, kako bismo bili sigurni da se nešto ne otuđuje, te da je u radnom stanju. Zadržati kadrove, značilo je uposliti ih u nekim stručnim i poslovima koji su tada rađeni za očekivano skidanje sankcija. Tako smo tokom sankcija, zahvaljujući hrabrim odlukama Duška Matkovića i stručnom i upornom radu mnogih kadrova, juna 1994, kroz projekt „Gvozden” pustili fabriku u rad na nekom minimalnom nivou proizvodnje. Tada je deo čeličane radio potpuno, a topla i hladna valjaonica povremeno. Projekt „Gvozden” je značio i nove investicije, na kojima su se iskazali mnogi kadrovi „Sartida”. Nakon toga, avgusta 1995, jednokratno u sankcijama pokrećemo proizvodnju na visokoj peći, što je značilo znatnije uposlenje radnika. Pored poslova na direktnoj proizvodnji, najveći deo stručnih kadrova, a ne samo onih sa najvišim obrazovanjem, radio je na uvođenju sistema kvaliteta poslovanja i informacionih projekata za buduće lakše upravljanje procesima fabrike.

Tako smo, ne samo ovde navedenim poslovima već i mnogim drugim, sačuvali fabriku za nova pokretanja i izazove. Novo pokretanje, bez većih problema, bilo je marta 1996. Da tada nismo povukli poteze koji su obezbedili opstanak, pitanje je kakva bi bila sudbina fabrike, pa i Smedereva. Ali neka to ceni neko drugi.  Moje je bilo da ne prećutim, da se u vreme sankcija radilo sa sto radnika na proizvodnji pečuraka, te ništa drugo. Naravno, da posedujem informacije i sećam se tih vremena i akcija, o kojima, ako treba, i kada bude prilika, mogu porazgovarati sa novinarom „Politike”.

Branko Grujić,
u vreme sankcija direktor Čeličane „Sartida” a. d.
  

Komentari3
Molimo vas da sе u komеntarima držitе tеmе tеksta. Rеdakcija Politikе ONLINE zadržava pravo da – ukoliko ih procеni kao nеumеsnе - skrati ili nе objavi komеntarе koji sadržе osvrtе na nеčiju ličnost i privatan život, uvrеdе na račun autora tеksta i/ili članova rеdakcijе „Politikе“ kao i bilo kakvu prеtnju, nеpristojan rеčnik, govor mržnjе, rasnе i nacionalnе uvrеdе ili bilo kakav nеzakonit sadržaj. Komеntarе pisanе vеrzalom i linkovе na drugе sajtovе nе objavljujеmo. Politika ONLINE nеma nikakvu obavеzu obrazlaganja odluka vеzanih za skraćivanjе komеntara i njihovo objavljivanjе. Rеdakcija nе odgovara za stavovе čitalaca iznеsеnе u komеntarima. Vaš komеntar možе sadržati najvišе 1.000 pojеdinačnih karaktеra, i smatra sе da stе slanjеm komеntara potvrdili saglasnost sa gorе navеdеnim pravilima.
This site is protected by reCAPTCHA and the Google Privacy Policy and Terms of Service apply.

Tomislav Bradarić
Pošto sam bio jedan od učesnika u realizaciji projekta “Gvozden”, koga je kolega Grujić skromno pomenuo, bitno je navesti da je ovaj projekat obuhvatao osvajanje i primenu dva sasvim nova proizvodna procesa u metalurgiji gvožđa i čelika, prilagođenih resursima koji su tada bili na raspolaganju. Prvi proces je bio proizvodnja tečnog gvožđa namenjenog daljoj proizvodnji čelika bez korišćenja visokih peći, a drugi je bio adaptacija konvertorskog procesa, u cilju što većeg povećanja proizvodnje čelika iz iste količine prethodnim procesom proizvedenog tečnog gvožđa. Opis ovih procesa i rezultati koji su postignuti objavljeni su u časopisu “Metalurgija”, koji je nastavio da izdaje “Savez inženjera metalurgije Srbije” (1996.god, broj 3, volume 2).
Raca Milosavljevic
... hvala gospodinu Grujicu za ovo posteno svedocenje sta je sve Srbija evo u ekonomskom smislu dozivljavala,imamo i bezbroj drugih primera i kako izgledamo danas posle svih marifetluka raznoraznih eksperata,cudnovatih i pljackaskih privatizacija i sada evo najnovijeg izuma stranih investitora po svaku cenu,gde ce radnici raditi za 200 evra mesecno,o stvarnom kvalitetu programa proizvodnje u tim pogonima uz masne subvencije, bez komentara ...
Petar Ilic
Uradili ste veliki posao, uprkos mnogim neprijateljima medju Srbima, budlaste i anarhisticke kulture, kojima je najprirodnije da unistavaju sve oko sebe i da izmejavaju svaki pokusaj da se nesto spase od propasti ili vredno i korisno uradi. Duga je bila borba da se spasi Zelezara od onih koji su zeleli da je uniste, borba koja je trajala sve dok Zelezara nije prodata Kinezima. Djindjiceva prodaja Zelezare Amerikancima za 25 miliona dolara, u vreme kad Zelezaru niko ne bi kupio ni za jedan dolar, pretstavljano je u stampi kao izdaja, na kojoj su se Djindjic i njegovi obogatili, iako bi bilo logicije verovati da su Srbi podmitili Amerikance da kupe Zelezaru, a ne obrnuto. Nema prostora ovde da se opisu svi marifetluci i bezobrazluci neprijatelja Zelezara i otpuste svi radnici. Ako Zelezara danas psotoji, ona postoji pre svega zbog dolaska Amerikanaca, a kasnije od upornosti Vucica da je spase. Hvala Vucicu.

Komentar uspešno dodat!

Vaš komentar će biti vidljiv čim ga administrator odobri.