Naknadna istina

Naknadna istina, jedna od bolesti savremenoga društva, kao nužan nastavak iskrivljene svesti, dobila je u Crnoj Gori viši stepen. Novine su 22. decembra 2018, objavile šokantnu vest da je Danilo Nikolić, rektor Univerziteta Crne Gore, uklonio nadgrobnu ploču svog pradede, oficira Staniše Nikolića, u selu Ozrinići, na kojoj je pisalo: „Nek ti vječno spomen svijetli: sa krvavog Bardanjolta, s Muselima i Brdice, gde su tvoje haubice smrt sijale dušmaninu za spas srpskih ideala i slobodu domovine (Iz ratova 1912)”.

Spas ideala i sloboda domovine su pošast za ovog formalno visokoobrazovanog čoveka i, naravno, iz takve svesti proizilazi potreba da popravi svoje korene, da ispere mozak svom pretku. Nije teško pretpostaviti kako bi prošao praunuk kad bi se, nekim čudom, pojavio pradeda i video kako se njegova krv razvodnila, koliko se izrodio. Da nema fotografije grobne ploče junaka Staniše Nikolića, da nije tekstova i knjiga, naknadna istina bi poklopila istinu.

Klicu ovakvog mišljenja posejao je Novak Kilibarda, takođe Nikšićanin, „pronalaskom” da Njegoš, doduše jeste pisao srpskim jezikom, ali da je govorio crnogorskim. Da nema Njegoševog rukopisa, ko zna kako bi, u novoj interpretaciji, „Gorski vijenac” izgledao.

Ovakvi postupci, u nekim interpretacijama, nepravedno i nepotrebno, pripisuju se svim „đetićima”, pa i onima, koji se nisu srozali do nivoa svesti Novaka Kilibarde i Danila Stanišića.

A što se tiče „istaknutih” pojedinaca, ostaje da se vidi dokle ludilo savremenog sveta – naknadna istina – može da stigne.

Nikomar Ivanić,

diplomirani pravnik