Nedelja, 28.06.2026. ✝ Verski kalendar € Kursna lista

Srbijanci u Crnoj Gori

Srbijanci u Crnoj Gori
Подгорица (Фото Новица Ђурић)

Jedna od relevantnih tema u odnosu na iseljeničke grupe u regionu koje potiču iz bivših jugoslovenskih republika jeste i ona o položaju Srbijanaca doseljenih u Crnu Goru, koji tu žive i rade. Čudnim načinom, o toj temi se, međutim, već decenijama uopšte ne govori u javnosti. Pri uobičajenim prikazima populacione strukture u ovoj zemlji oni se čak niti ne spominju, kao da ne postoje. A zašto bi se onda iko bavio položajem i pravima nekoga ko ne postoji? U čitavom periodu od završetka Drugog svetskog rata pa do danas prisutna je, pak, upadljiva različitost u položaju Crnogoraca doseljenih u Srbiju, u poređenju sa položajem Srbijanaca doseljenih u Crnu Goru. Dok su prvi odavno u pogledu svojih prava i životnih šansi izjednačeni sa tamošnjim starosedelačkim stanovništvom, te godinama zauzimaju i obavljaju istaknute društvene funkcije, to nije slučaj i sa drugima u ovdašnjoj sredini.

Takva situacija je samo jednim delom objašnjiva kvantitativnim razlikama populacionih udela jednih i drugih unutar jedne i druge sredine, te ujedno i bitno boljom uzajamnom solidarnošću crnogorskih doseljenika u Srbiji. Ključni aspekt objašnjenja ipak bi smeo biti sadržan u osetno drugačijem svojstvenom temeljnom stavu prema doseljenicima.

Dok je srbijansko društvo otvoreno prema licima doseljenim iz drugih eks-jugoslovenskih republika, te im se pružaju sva prava i mogućnosti za karijeru u skladu sa njihovim sposobnostima, dotle ista takva otvorenost realno nije prisutna i u crnogorskom društvu, koje, naprotiv, karakteriše višedimenzionalna zatvorenost. Tu se doseljenicima tradicionalno, u skladu sa nasleđenim, te i dalje uticajnim rodovsko-plemenskim mentalitetom koji deluje homogenizujuće unutar starosedelačkog stanovništva spram drugih i podstiče na zatvaranje prema drugima, ma odakle oni dolazili, kao i sa izvesnim kašnjenjem formiranja moderne građanske svesti, običava prepustiti jedan prevashodno društveno srazmerno marginalni status. Oni, doduše, mogu odrađivati poslove u svojoj svagdašnjoj struci, ali praktično bivaju skrajnuti, postojano držani na pristojnoj distanci od značajnijih službenih i društvenih funkcija. To je veoma karakteristično za položaj upravo srbijanskih doseljenika, kojima prema raspoloživim saznanjima od pedesetih godina prošloga veka pa sve do danas nije bilo omogućeno vršenje ma kakvih važnijih funkcija u crnogorskom društvu.

Bez obzira na njihove sposobnosti, ljudske i stručne kvalitete. (A to, pak, praktično znači da im je bio predodređen status najamnih radnika u njihovim svagdašnjim strukama.) Njih u Crnoj Gori ne samo običavaju (kao i ostale doseljenike) označavati kao „izvanjce”, nego ih se neretko gleda sa izvesnim potcenjivanjem – u skladu sa čime onda bivaju i tretirani. Nasuprot tome, u istom periodu veliki broj crnogorskih doseljenika u Srbiji imao je priliku da vrši niz značajnih društvenih funkcija – počev od direktora, dekana, rektora, preko ministara, visokih državnih funkcionera, pa sve do predsednika same države! Takva drastična nesrazmera u položaju jedinih i drugih teško da može biti pravična i korektna. Stoga bi se najzad valjalo založiti za njeno ublažavanje i postupno prevazilaženje, za jedno kakvo-takvo uravnoteženje položaja crnogorskih doseljenika tamo i srbijanskih doseljenika ovde.

No, sami doseljeni Srbijanci u Crnoj Gori decenijama su potpuno neorganizovani, nemaju nikakva svoja zavičajna udruženja, niti svoje predstavnike u ovdašnjim državnim institucijama, pa čak ni u nevladinim organizacijama, koje bi podržale ostvarivanje njihovih prava. Povrh toga, iznenađujućim načinom, ni sama ambasada Srbije u Podgorici od svog otvaranja pa sve do danas nije pokazala odgovarajuće interesovanje za položaj doseljenih Srbijanaca, niti je preduzela bilo kakvu inicijativu na planu njegovog poboljšanja. Na taj način, prisutnost srbijanske dijaspore u Crnoj Gori, te niz socijalnih, pravnih i drugih životnih pitanja sa kojima se oni u toj sredini susreću bivaju od njihove vlastite matične države praktično ignorisani.

Najkasnije od obnavljanja državne samostalnosti Crne Gore, Srbija je međutim morala otvoriti pitanje položaja doseljenih Srbijanaca, jer su se oni time činjenički zatekli u jednoj stranoj državi. Unutar koje, jednako kao i unutar svake druge strane suverene države, valja sagledati pitanje njihovog položaja. Te onda i poraditi na njegovom kvalitativnom unapređivanju. Mimo svih dobrih običaja, beogradski političari koji dolaze u zvanične posete Podgorici, nisu do sada pokazali nikakvo interesovanje da se susretnu sa predstavnicima doseljenih Srbijanaca, upoznaju sa realnostima njihovog statusa u ovoj sredini i pruže im izvesnu podršku. Jedna od tih realnosti su, recimo, i asimilacioni pritisci, kojima su posebno izložene ovde udate Srbijanke, i kojima se ne krajnje retko dalekosežno i povinuju. Pa se tako neke od njih vremenom počinju u više pogleda otuđivati od vlastitog kulturnog i etničkog identiteta.

Nasuprot tome, država Crna Gora je u postreferendumskom periodu odmah stala uz svoje iseljenike nastanjene u Srbiji, podržala njihovo organizovanje, unapredila njihovo povezivanje sa matičnom državom, potpomaže ostvarivanje njihovih prava... Posebna pažnja obraća se istaknutijim tzv. crnogorskim kadrovima, bilo da pripadaju intelektualno-umetničkoj sferi, sferi biznisa ili sporta, uz nastojanje da se sa njima održavaju tesne spone. Te da ih se angažuje, da doprinesu interesima i njihove matične države u odgovarajućim oblastima. Država Srbija je, pak, Srbijance doseljene u Crnu Goru praktično prepustila njima samima i raspoloženju njihovog svagdašnjeg ovdašnjeg socijalnog okruženja. A ono nije uvek „bratsko”.

Redovni univerzitetski profesor, Nikšić

 

Prilozi objavljeni u rubrici „Pogledi” odražavaju stavove autora, ne uvek i uređivačku politiku lista

Komentari17
Molimo vas da sе u komеntarima držitе tеmе tеksta. Rеdakcija Politikе ONLINE zadržava pravo da – ukoliko ih procеni kao nеumеsnе - skrati ili nе objavi komеntarе koji sadržе osvrtе na nеčiju ličnost i privatan život, uvrеdе na račun autora tеksta i/ili članova rеdakcijе „Politikе“ kao i bilo kakvu prеtnju, nеpristojan rеčnik, govor mržnjе, rasnе i nacionalnе uvrеdе ili bilo kakav nеzakonit sadržaj. Komеntarе pisanе vеrzalom i linkovе na drugе sajtovе nе objavljujеmo. Politika ONLINE nеma nikakvu obavеzu obrazlaganja odluka vеzanih za skraćivanjе komеntara i njihovo objavljivanjе. Rеdakcija nе odgovara za stavovе čitalaca iznеsеnе u komеntarima. Vaš komеntar možе sadržati najvišе 1.000 pojеdinačnih karaktеra, i smatra sе da stе slanjеm komеntara potvrdili saglasnost sa gorе navеdеnim pravilima.
This site is protected by reCAPTCHA and the Google Privacy Policy and Terms of Service apply.

tamo daleko
Kaze se Srbin. Naziv Srbijanac je nametnut. Nema Hrvatijanaca, Crnogorijanaca, Nemacijanaca, Englezijanaca itd. Druga stvar je sto se Crnogorci stide da su, kao i Njegos i svi njegovi pre i posle - Srbi.
драган ђурић
ЈЕЛЕК И ОПАНЦИ, по томе се знају Србијанци, не?
Nebojša Joveljić
Tako je. Pjesma se zove “Odakle si sele”, jedna je od najpopularnijih u Srbiji i ovako ide: “Jelek, anterija i opanci, po tome se znaju Srbijanci! Il' ti ime Anka il' te zovu Branka opančići kažu da si čarapanka.”
Петар,Загреб.
Када сам у групи Руса видио прелијепу жену ускликнуо-Татарка? А сви Руси кликнули увријеђено. Руска,Руска. Они су Руси,а сви који живе у Русији су Руски или Руска,овисно о роду. Аналогно томе. У смислу припадности држави сви грађани Србије нису Срби,али сви могу бити Србијанци или Србијанке у смислу државне припадности. Или би стручњаци за српски језик дали другачије мишљење? У овом случају коментира се положај држављана Србије у Ц.Гори у којој има и Срба са БиХ и другим држављанствима.
Miloš
To je jedan problem koji bi imao zameriti i ovdašnjim Srbima. Često se nacionalnost pripisuje osobama koje samo žive i rade u toj državi. A nacionalnost i državljanstvo nikada nije bilo isto. Zato sam protiv i nazivanja Srba Srbijancima, jer to jednostavno ne stoji. I ne samo zbog ijekavice koja se govori u tim krajevima.
Miodrag Stojkovic
Vecita srpska posla, ima cak i povredjenih zbog reci "Srbijanac" ja znam iz istorije da smo svi Srbi nekad bili Srbijanci. zemlja Srbija, prisvojni pridev nije Srbin vec Srbijanac, nasta sam ja ponosan, ako nekome smeta, sta se tu moze.
Милутинов
Miodrag Stojkovic@ Драги "Србијанче", присвојни придев од Србин је српски. Каже се српско друштво а не "србијанско", каже се српски језик а не "србијански". Ако се помиримо са "Србијанац" остадосмо без икавице и ијекавице иако су оне доста заступљене у самој Србији и на осталим српским просторима.
јован
Евентуално је израз Србијанац примењив за оне који живе у Србији, а нису Срби.Чак ни то нема утемељење јер они имају своју националност. Ако сам ја Србијанац, а нисам Србин, онда нека и Црногорац буде Црногоријанац, да будемо равноправни.

PRIKAŽI JOŠ

Komentar uspešno dodat!

Vaš komentar će biti vidljiv čim ga administrator odobri.