Ponedeljak, 20.07.2026. ✝ Verski kalendar € Kursna lista

Ostvarena želja darodavca najstarije užičke kuće

Univerzitetski profesor Dragan Veselinović je porodičnu kuću najpre poklonio užičkom muzeju, pa kada je ta ustanova nije privela nameni, dar je preusmerio Srpskoj pravoslavnoj crkvi, koja je ceo prostor uredila i na polzu naroda oživela
Ostvarena želja darodavca najstarije užičke kuće
(Фототографије С. Јовичић)

Užice – Punim sjajem sada sija i ljude okuplja novo zdanje parohijskog doma u užičkom naselju Carina, nastalo na temeljima jedne od najstarijih ovdašnjih kuća. Upravo kako je želeo darodavac te nekadašnje građevine univerzitetski profesor Dragan Veselinović iz Beograda, kome je sada 89 godina. Davnašnju porodičnu kuću on je najpre poklonio užičkom muzeju, pa kada je ta ustanova nije privela nameni, onda dar preusmerio Srpskoj pravoslavnoj crkvi, koja je ceo prostor uredila i na polzu crkve i naroda oživela.

O dugoj prošlosti darovane građevine svedoči tabla postavljena kod ulaza u novi parohijski dom. Tu piše da je zdanje, na čijem je mestu podignut dom, građeno iz dva dela; stariji deo, koji se gledano s ulice „lomi” u odnosu na fasadu, nazvan je „stara kuća” i građen pre 1862. godine, još dok su Turci bili u ovoj varoši. Zna se da je tu kuću od pletera i naboja izgradio Ljubisav Mihajlović, grnčar iz Potpeća, te da se pored prostorija za stanovanje nalazila i njegova grnčarska radionica.

Drugi, mlađi deo zdanja, „nova kuća”, zidan je 1862. od ćerpiča. U vreme zidanja u njoj su jednom prenoćili Turci koji su bežali iz donjeg dela varoši zahvaćenog požarom. Obe kuće, spojene u jednu, bile su do 1928. prekrivene kamenom pločom, a od tada crepom.

Godine 1908. kuću od naslednika pokojnog Ljubisava Mihajlovića otkupljuje njegov zet – trgovac Vučeta Lazić, čija se, do pred kraj Prvog svetskog rata, ovde nalazila i trgovačka radnja. On je sa suprugom Milevom imao devetoro dece, od kojih su starost dočekale ćerke Mica, Dara i Gina. Posle smrti Vučete, kuća pripada ćerki Mici od 1922, a kad je ona umrla, 1986. godine, vlasništvo preuzima sestra Gina. Iza Gine, vlasnik kuće 1997. postaje njen sin Dragan Veselinović.

Po Draganovom dogovoru sa svojim bratom od tetke Vojislavom Lalom Stefanovićem (Darinim sinom), 1998. godine, kuća je poklonjena užičkom Narodnom muzeju. Užičani, inače, ove ljude pamte kao dobrotvore. Lale Stefanović je svoju prostranu kuću u centru Užica darovao muzičkoj školi koja se zove po njemu. A Dragan Veselinović, darodavac zdanja na Carini, naš je ugledni naučnik iz oblasti zaštite životne sredine, dugogodišnji profesor na Prirodno-matematičkom i Hemijskom fakultetu, pisac mnogih udžbenika, dobitnik Oktobarske nagrade grada Beograda, gramate patrijarha srpskog Irineja i niza drugih priznanja. Namera Veselinovića s poklonom datim muzeju bila je da se oronula kuća rekonstruiše i služi u muzejske svrhe, a pre svega, za opšte dobro. Kako na to u jednoj svojoj knjizi podseća tadašnji direktor užičkog muzeja Dragiša Milosavljević, muzej je uradio elaborat rekonstrukcije i obavio pripremne radove, ali u nepovoljnim vremenima nije se našlo sredstava.

Onda je stara kuća, s obzirom na to da nije privedena nameni, vraćena darodavcu. On je novim ugovorom 2008. godine poklanja Srpskoj pravoslavnoj crkvi. U godinama koje su sledile u naselju Carina, obnovljena je stara Crkva Svetog Marka, pa se ukazala prilika da ovaj prostor bude iskorišćen kao njen Parohijski dom. Prema rečima protojereja-stavrofora Milića Dragovića, starešine užičke Crkve Svetog Marka, koja će za dve godine navršiti tri veka postojanja, želja darodavca Dragana Veselinovića bila je da od stare kuće nastane prostor za potrebe Užičana.

„Zato smo mi odlučili da, prema mogućnostima, to i ostvarimo. Oronulu kuću smo srušili i napravili novu, s prizemljem i dva sprata. Finansirali smo radove ličnim sredstvima sveštenika koji su pomagali i u gradnji objekta, kao i prilozima vernika, preduzeća... Tu su sada četiri stana za svešteničke porodice, a u prizemlju je višenamenska crkvena sala. U njoj se održavaju crkvene i gradske svečanosti, predavanja i izložbe, čime je ispunjena želja darodavca. Ovaj objekat, useljen na Markovdan prošle godine, služi na ponos gradu”, izjavio je za naš list sveštenik Dragović, poznat po entuzijazmu i ličnom radu u gradnji i obnovi više crkvenih objekata u ovom kraju.

Komentari4
Molimo vas da sе u komеntarima držitе tеmе tеksta. Rеdakcija Politikе ONLINE zadržava pravo da – ukoliko ih procеni kao nеumеsnе - skrati ili nе objavi komеntarе koji sadržе osvrtе na nеčiju ličnost i privatan život, uvrеdе na račun autora tеksta i/ili članova rеdakcijе „Politikе“ kao i bilo kakvu prеtnju, nеpristojan rеčnik, govor mržnjе, rasnе i nacionalnе uvrеdе ili bilo kakav nеzakonit sadržaj. Komеntarе pisanе vеrzalom i linkovе na drugе sajtovе nе objavljujеmo. Politika ONLINE nеma nikakvu obavеzu obrazlaganja odluka vеzanih za skraćivanjе komеntara i njihovo objavljivanjе. Rеdakcija nе odgovara za stavovе čitalaca iznеsеnе u komеntarima. Vaš komеntar možе sadržati najvišе 1.000 pojеdinačnih karaktеra, i smatra sе da stе slanjеm komеntara potvrdili saglasnost sa gorе navеdеnim pravilima.
This site is protected by reCAPTCHA and the Google Privacy Policy and Terms of Service apply.

Bosa S
Ne vidi se da li ima tabla na kojoj pise da je kuca poklonjena i od koga da bi se sacuvao podatak i da bi se znala istorija.
Nis Rados
A шта рећи за Крагујевац, где је легат - кућа намењена "спортској омладини Крагујевца" завршила као приватна кућа Боре Чејовића, бившег декана Правног факултета Универзитета у Крагујевцу и прво оптуженог у афери Индекс. Могле би новине да се позабаве овим питањем.
ivan
to su dobri ljudi starog kova, dobrotvori. Za svaku pohvalu.
Zoran Markovic
"Оронулу кућу смо срушили и направили нову, с приземљем и два спрата. " Лепо је даривати установама које ће куће користити на ползу народа. Али срушити кућу зидану пре 1862. да би се на том плацу направила зграда са четири стана - то је злочин према нашем наслеђу и култури. Такви објекти се рестаурирају, ревитализирају и делом рекунструишу да би и даље могли служити на ползу народа. У Београду је пуно таквих, од конака кнегиње Љубице па даље, у Нишу је кућа Стамболијских и друге. Само у Ужицу се руше споменици културе. И још се хвалимо тиме! Зашто?

Komentar uspešno dodat!

Vaš komentar će biti vidljiv čim ga administrator odobri.