Studenti su gradili u Tršiću
Zaista je lepa vest da je Vlada Srbije uredbom stavila pod zaštitu Tršić i Tronošu, predeo izuzetnih odlika, radi očuvanja kulturne i prirodne vrednosti materijalnog i nematerijalnog nasleđa.
Ne samo brvnara, u kojoj je rođen Vuk Karadžić, već i sve sledeće brvnare, podizane na mestu prethodne, spaljivane su još za Vukovog života. Ono što danas nosi naziv Vukove rodne kuće zapravo je spomen-objekat, podignut 1933. godine, posle široke državne akcije, i ta kuća i danas služi za organizovanje sabora i raznih prigodnih svečanosti i radnih okupljanja. Valja se podsetiti kako je, pre tačno 55 godina, Tršić počeo da dobija današnji izgled.
Uoči stogodišnjice Vukove smrti 36 studenata Grupe za jugoslovensku književnost Filološkog fakulteta u Beogradu napisali su pismo, koje je „Politika” objavila u maju 1963. godine, u kojem kažu: „Želeli bismo, pred Vukovu jubilarnu godinu, da organizujemo akciju – da izgradimo put od Loznice do Vukove kuće”. Njihova inicijativa je oberučke prihvaćena i za samo godinu dana ta akcija je i organizovana.
Savez studenata Beogradskog univerziteta, uz veliku pomoć i podršku Izvršnog veća (tadašnje vlade) Srbije, obezbedio je uslove da se 1. jula 1964. godine, pun vek od Vukove smrti, u Tršiću otvori gradilište studentske radne akcije. Sa vukovskom parolom „Ne da se ali daće se”, u vreme letnjeg raspusta, u julskoj i avgustovskoj smeni radilo je 660 brigadista sa Filološkog, Građevinskog, Tehnološkog, Medicinskog, Ekonomskog i Arhitektonskog fakulteta, uz pomoć dve srednjoškolske brigade iz Loznice i Valjeva. Njima se pridružilo i dvadesetak studenata iz SAD, Poljske, Čehoslovačke, Sudana i Švajcarske.
Tako su u Vukovom rodnom Tršiću studenti izgradili put od manastira Tronoša do Vukove kuće, pozornicu i amfiteatar u Tršiću i put dug tri kilometra uz reku Žeraviju, i istovremeno uredili prostor oko kuće, parkinge, sanitarne objekte za posetioce, a znatno su doprineli i asfaltiranju puta od Loznice do Tršića. Zahvaljujući studentima građevine i arhitekture, radovi su veoma stručno vođeni i evidentirani: iskopano 6.203 kubnih metara zemlje u širokom otkopu, isplanirano 31.000 kvadratnih metara zemlje i slično.
Učesnike akcije redovno su posećivali književnici, političari, brojni ansambli i solisti Radio Beograda. Većina nije dolazila praznih ruku, pa je školi u Tršiću ostalo oko 150 knjiga sa posvetama Ive Andrića, Velibora Gligorića, Dobrice Ćosića, Mihajla Lalića, Raše Popova, Miroslava Babovića, Raška Dimitrijevića. Na završnoj svečanosti, u septembru 1964. godine, u Tršiću su se našla prva imena tadašnjeg političkog vođstva – Veselinov, Penezić, Švabić, Minić, Čolaković, Drulović, Latinka Perović.
Nema sumnje da bi Vuk, da je mogao da vidi šta je i kako je urađeno u njegovom Tršiću, sudio „da je naš narod srećan jer mu je omladina dobrim pravcem udarila”.
Slobodan Raketić
Подели ову вест
Komentar uspešno dodat!
Vaš komentar će biti vidljiv čim ga administrator odobri.


