Staljin je prerano umro

Rezolucija Informbiroa prvi je ozbiljni nagovještaj pukotina u istočnom bloku nakon Drugog svjetskog rata. Rascjep je imao vrlo konkretne uzroke, prvenstveno u bojazni Moskve da će Titova balkanska politika – prevlast nad Albanijom i izravno upletanje u grčki građanski rat – dovesti do blokovskog sukoba sa Zapadom, ali bio je i posljedica sovjetskog imperijalnog uvjerenja kako se nijedno satelitsko vodstvo ne može opirati Moskvi. Upravo zato što je jugoslavensko vodstvo preživjelo sovjetsku osudu – mobilizacijom i terorom, traženjem vlastitog puta i novim vanjskopolitičkim inicijativama – monolitnost istočnog bloka dovedena je u pitanje. Time je ostvarena mogućnost „policentrizma” (Togliatti), koji je nakon Staljinove smrti narastao u niz rascjepa, navlastito u „velikom rascjepu” s Kinom šezdesetih godina. Bez monolita komunizam nije mogao opstati, pa je zato jugoslavenski rascjep i početak njegova kraja.

Pomicanje Jugoslavije iz lagera predstavljalo je šansu za Zapad što je američka politika koristila do pada europskog komunizma. Poruka koju je Washington odaslao komunističkim vodstvima bila je: ugledajte se u Tita! Možete imati svoju vlast, svoju ideologiju, svoje legitimno mjesto pod suncem, ali ne morate služiti Moskvi. Za Jugoslaviju pak otpadništvo je predstavljalo šansu evolucije prema pluralizmu i demokraciji. Nakon Šestog kongresa KPJ/SKJ (1950) nakratko je izgledalo kao da će jugoslavensko vodstvo krenuti tim putem. Jugoslavija je ušla u Balkanski pakt s Grčkom i Turskom (1953), a time u izravno partnerstvo sa članovima NATO-a. Izgledalo je da će SKJ tražiti mjesto u Socijalističkoj internacionali. No, za takav je rasplet Staljin prerano umro. Njegovom smrću nestalo je neposredne opasnosti od sovjetske invazije, a time i razloga za sistemsku evoluciju. Jugoslavensko partijsko vodstvo vratilo se logici birokratske partijske vlasti i na tome putu ostalo do kraja. Prva žrtva novog kursa i sistemskog repozicioniranja prema sovjetskom izvorištu bio je Milovan Đilas.

Teško je odgovoriti na pitanje bi li uvođenje demokracije spasilo Jugoslaviju. Unatoč nizu razdoblja „liberalizacije”, druga Jugoslavija ni u jednom trenutku nije uvela višestranačje i mogućnost smjenjivanja vlasti, ali nije preživjela ni kao federalizirana diktatura. Bez demokracije nema legitimnog dogovora, ali ponekad ga nema ni u demokratskom sustavu.

Autor je profesor na Jejl univerzitetu