U večitom ratu

Teško je pretpostaviti da će posljednje rasprave na relaciji službenog Zagreba i Beograda o temeljnom karakteru vojno-policijske akcije „Oluja” bitnije promijeniti karakter hrvatsko-srpskih odnosa, koji su, najblaže rečeno, u tom razdoblju, doživjeli niz izuzetno dramatičnih promjena. Naime, uprkos ratu, užasima, zastrašujućem stradanju hrvatskog naroda, agresiji proizašloj iz Miloševićeve monstruozne politike, taj bi se odnos i danas mogao najkraće opisati kao odnos trajno zaraćenih strana koje, iako bizarno, jedna za drugu pokazuju trajno i neuobičajeno veliko zanimanje. Nemoguće se u novinskom tekstu baviti svim povijesnim razlozima takve međusobne relacije, a pokušaj da se objasne uzroci neprimjerenog interesa Hrvata za srbijanske izbore ili Karadžićevo hapšenje, kao i činjenicu da je dobar deo Srba na Evropskom nogometnom prvenstvu zdušno navijao za hrvatsku reprezentaciju ili da su na beogradskom Evrosongu najbolje primljeni zagrebački „Kraljevi ulice”, unaprijed bi bio ocijenjen kao površno prikazivanje situacije u čijoj su pozadini znatno ozbiljniji problemi.
Pa ipak, gledajući unazad, činjenica je da Srbi i Hrvati njeguju posebne, teško razumljive međusobne odnose koji bi se, prije no kroz sociološke analize mogli gledati kroz prizmu psihologijskih rasprava. Krvavi rat iniciran iz Beograda, u kojem je živote u Hrvatskoj izgubilo 11.000 Hrvata, među kojima i više od 300 djece, ranjeno je 37.000 građana, a tri hiljade su nestale, Hrvatskoj nesumnjivo daje za pravo da bude posebno osjetljiva na svaku neizbalansiranu rečenicu koja danas stiže iz Beograda. Nažalost, prevelik broj stanovnika Srbije ni danas ne razumije da je Hrvatska bila uistinu vojno napadnuta, da su granatirani veliki i mali gradovi, da je Vukovar sravnjen sa zemljom, da su bombe padale gotovo posvuda i da su u njihovom susjedstvu, uz njihovo sudjelovanje ili šutnju mnoge obitelji zauvijek zavijene u crno, te da se to nipošto ne može mjeriti sa sankcijama koje je zbog toga podnijela Srbija, uključujući i NATO-ovo sramotno bombardiranje Beograda koje uistinu nije predstavljalo ništa drugo doli najgrublju manifestaciju sile i moći istih onih koji su rat u Hrvatskoj, da su htjeli, mogli spriječiti na vrijeme.

S druge strane, Hrvatskoj su trebale godine do priznanja da su akcije „Bljesak” i „Oluja” za sobom ostavile nevine žrtve srpske nacionalnosti i da se i za to mora odgovarati.

No, u svjetlu onoga što se jezikom službene politike najčešće naziva „normalizacijom odnosa”, ostaje činjenica da su mnogi pripadnici dvaju naroda, i u nemogućim okolnostima rata i poraća pokušavali njegovati nešto što bi se možda olako moglo nazvati međusobnom simpatijom.

Proizlazi li ona iz činjenice sličnosti jezika, donekle i mentaliteta ili iz činjenice da su Srbi stoljećima poštovali hrvatsku uglađenost, a Hrvati srpsku galantnost, trebali bi procijeniti kompetentniji stručnjaci. No, ako se iz cijele priče isključi možda i patološka pozadina odnosa dvaju naroda koji su se u povijesti, a danas premda nepopularno – nazivali bratskim, kako drukčije objasniti da su Srbi, nakon obala Grčke, Turske i Kipra, presretni što mogu ljetovati na „pravom moru” ili hrvatsku oduševljenost sve učestalijim izletima na beogradske splavove, roštilj, zabave do jutra kakvih im doma poslovično nedostaje.

Iako se ove tvrdnje mogu činiti trivijalnim ili im se može prigovoriti da odnosu dvaju naroda pristupaju paušalno i populistički, ostaje činjenica da ni Hrvati ni Srbi takve, nerazumljive, oprečne pa i komplikovane odnose ne njeguju sa ostalim pripadnicima zajedničke bivše jugoslavenske države. Zahlađenje hrvatsko-slovenskih odnosa, uprkos civilizovanim rukavicama u kojima se odvija, nije, čini se, nikada uspjelo pobuditi toliki interes jednog naroda za drugi, a Makedonija je, primjerice, iz perspektive većine hrvatskih građana do danas, premda su bilateralni odnosi više negoli dobri, postala neka daleka i pomalo egzotična destinacija.
Zbog svega toga, ne želeći nipošto uniziti zastrašujuće komplikovano povijesno nasljeđe obaju naroda, zajedničke i pojedinačne frustracije Evropom, svijetom, monarhijama, političkim moćnicima i finansijskim malverzacijama, kao i činjenicom da Hrvati i Srbi nikada nisu prestali surađivati pri švercu kokaina ili pljački banaka, taj bi odnos možda bilo najbolje opisati kao odnos bivših supružnika. Koji su teško podijelili zajedničku imovinu, koji su ratovali, mrzeli se i grlili, koji nikada jedan drugome nisu do kraja vjerovali, ali, jednako tako, čak i danas, nakon svega, obostrano i sladostrasno uživaju u epitetu „bivši”.

Iako je u Hrvatskoj rečenica „ko nas, bre, zavadi”, zasigurno još uvijek, s pravom, na listi najomraženijih (jer se dobro zna ko nas je zavadio), čini se da Hrvati i Srbi nakon neuspjelog braka pokušavaju pronaći model koji bi im osigurao, ako ništa drugo, ono uzbudljivu avanturu koja će ih jedne i druge buditi iz učmalosti vlastitih života. No, uzbudljivost kao strasna prednost avanture u svakom se trenutku, nažalost, opet može pretvoriti u potencijalnu opasnost… Ali, teško joj je odoljeti.