Na đubrištu kapitalizma
Podgorica – Festival internacionalnog alternativnog teatra (FIAT), 37. po redu, ove godine sa podnaslovom „Identitet”, održan je od 2. do 10. septembra na različitim otvorenim i zatvorenim gradskim prostorima (programi su na kraju festivala, zbog loših vremenskih uslova, prebačeni sa Platoa Muzičkog centra Crne Gore i Crnogorske kinoteke, u sale KIC „Budo Tomović” i Dodesta). Pored razgranatih pratećih programa, pozorišnih, ali i muzičkih, filmskih i književnih, u takmičarskoj selekciji odigrano je sedam predstava iz različitih krajeva sveta, od Francuske, preko Italije i Litvanije, do Velike Britanije. FIAT je zato jedini zaista internacionalni pozorišni festival u Crnoj Gori, kako je istaknuto u ovdašnjim medijima (ostali festivali su regionalni).
Takmičarske predstave su idejno i formalno provokativna dela koja istražuju užarene probleme savremenog društva, od nestabilnih identiteta, ksenofobije i verske netrpeljivosti, preko sistemskog kriminala i neljudske kompetitivnosti u savremenom kapitalizmu, do pitanja zaštite tragično ugrožene životne sredine. U prvom delu festivala, publika je najbolje reagovala na delikatno estetizovanu i fantazmagoričnu predstavu „Šuma”, francuskog umetnika Franka Vigrua, čija je predstava „Fleš” prošle godine zatvorila Bitef, kao i na nezavisnu bosansku produkciju „Osramoćeni” Dina Mustafića, o islamofobiji, i verskom i nacionalnom identitetu. Njeno izvođenje je počelo napolju, u parku Dvorca Petrovića Kruševac, dok kiša nije dramatično izrežirala novi tok scenske radnje, seleći je u zatvoreni prostor.
U drugom delu takmičarskog programa, sa naročito velikim interesovanjem dočekana je predstava „Pod ledom” litvanske grupe Arturasa Areime, nastala prema tekstu uticajnog, nagrađivanog i često izvođenog nemačkog pisca Falka Rihtera. Reč je o žestokom, košmarnom, vizuelno i muzički intenzivnom odrazu (ne)mogućnosti preživljavanja u savremenom svetu. Scena, kao i auditorijum, zatrpani su plastičnim flašama koje se mogu metaforički tumačiti, kao znak postojanja u ostacima brze potrošnje, u đubretu nerecikliranih ambalaža. Scena je preplavljena i mikrofonima, žicama, i televizijskim ekranima, što se takođe može metaforički razumeti, kao kritički odraz opšte zagušenosti tehnologijom, koja prečesto isisava stvarni život iz naših žila. U tu upečatljivu vizuelnu celinu, bitno je integrisana elektronska zvučna matrica, često neprijatni i agresivni zvuci pištanja i škripanja. Ova jaka čulna dimenzija igre uspostavlja formu performans arta, upadljivo prisutnu i u telesnom egzibicionizmu aktera (Rokas Petrauskas, Dovydas Stoncius i Tomas Rinkunas), njihovoj nagosti i travestiji.
Protagonista je Paul Niko, simbolički niko, potrošan i uvek zamenjiv, poslovni konsultant u velikoj kompaniji, neprestano pod pritiskom i budnim okom šefova koji stalno motre na njegov učinak. To intenzivno opterećenje izaziva potrebu za mentalnim eskapizmom, za utočištem duha, što se izražava u dugim monolozima, sećanjima i poetskim slikama koje projektuje njegova iznurena duša. Poetizacija tmurne svakodnevice, oblik vapaja za izbavljenjem, najvredniji je sloj teksta i predstave, otelotvorenja savremenog društva koje favorizuje i besramno štiti profit. Pritom su umetnost, koja brine o ugroženom duhu, i zdravstvo, što neguje ugrožena tela, prvi na udaru u vremenu recesija, okolnostima kojima se predstava takođe kritički bavi, otvarajući i bolnu problematiku otkaza koji još pojačavaju pritisak na već preopterećenog čoveka. Što je pritisak veći, snažnija je potreba za oslobađanjem, a ono se na ovoj pozornici efektno postiže kroz pesmu i ritualni ples obnaženih glumaca, kao i kroz menjanje pola, još jedan očajnički oblik pokušaja da se iskoči iz sopstvene kože, da se postane neko drugi.
Подели ову вест

Komentar uspešno dodat!
Vaš komentar će biti vidljiv čim ga administrator odobri.