Tito vrati se, sve ti je oprošteno

Nakon brisanja svega što je imalo bilo kakvu vezu sa Jugoslavijom, Hrvati su se izgleda uželeli „dobrih starih vremena”. Ovih dana, na  putevima u Bosni i Hercegovini mogu se videti stotine, ako ne i hiljade automobila sa registarskim oznakama Zagreba, Splita, Zadra, Rijeke, Varaždina. Njihovi vlasnici obilaze  značajna mesta u istoriji  Narodno oslobodilačkog rata Jugoslavije. Ponovo su u modi Sutjeska, Neretva, Jajce. I naravno, Konjic sa atomskim bunkerom koji je trebao da u slučaju atomskog rata sačuva političko i vojno rukovodstvo Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije. Tito vrati se, sve ti je oprošteno.

Juče je tako muzej „Bitka na Neretvi” u Jablanici posetilo više autobusa sa gostima iz Zagreba. Većina njih je rođena u Jugoslaviji. O NOB-u znaju više nego kustos muzeja. Devojka, po obrazovanju profesor engleskog jezika, na svako drugo pitanje odgovara sa „nisam sigurna”. Definitivno bi valjalo da ponovi istorijsko gradivo.

Gosti se sećaju filma Veljka Bulajića i uloga Bate Živojinovića, Borisa Dvornika, Ljubiše Samardžića, Milene Dravić, Orsona Velsa, Jula Brinera... Prisećaju se da su bili Titovi pioniri. Neki kažu, to su to bila dobra vremena.  Da li je to baš tako ili iz njih progovara žal za mladošću.  

Vođa grupe je imun na setu. I on je rođen u SFRJ, ali njegovo tumačenje istorije definitivno ne odgovara vremenu kada je išao u školu. Ili je iz „povijesti” imao keca.   

Prema njegovim rečima, komunisti su nakon rata napisali istoriju po njihovoj meri. Tada je Hrvatima, tvrdi, dodeljena uloga negativaca. U smislu nametnute krivice on spominje Jasenovac i preuveličavanje broja ubijenih hrvatskih komunista, Jevreja i Srba. On tvrdi da je više od polovine Titovih partizana bilo iz Hrvatske. Kako objašnjava, oni su očekivali da Hrvatska nakon rata postane nezavisna država, ali su prevareni.

Neki u grupi klimaju glavom. Slažu se sa vođom puta, koji smatra da je Tito bio prinuđen da Srbima napravi ustupke. Srbi su preuzeli rukovodeće položaje i Hrvate u partizanskim jedinicama kažnjavali za težnju da Hrvatska bude nezavisna država.

Sve to sa strane gledaju dva momka, koji očigledno razumeju jezik gostiju iz Hrvatske.  Jedan od njih na glavi nosi oficirsku kapu. Titovku JNA sa zvezdom petokrakom. Gunđa i gestikulira rukama. Nešto mu nije po volji.

Kada vođa grupe iz Hrvatske završi izlaganje o prevarenim hrvatskim partizanima, i pita da li nekoga još nešto zanima, momak sa kapom iskoristi priliku.

– Moj deda je ovde 1943. godine prešao Neretvu. Gledao je kako njegove ratne drugove nosi reka jer nisu znali da plivaju. Oni se tada nisu delili na Srbe i Hrvate, bili su antifašisti. Vaše izlaganje nije tačno, jer ako su partizani većinom bili Hrvati, zašto su ratne zastave u muzeju, sve  ispisane ćirilicom. Ili vaše izlaganje nije tačno ili su Hrvati u to vreme pisali isključivo ćirilicom, upitao je on.

Grupa iz Zagreba ćuti. Ćuti i vođa puta a kustos muzeja, u čudu, dodaje da su zastave originalne. Zagrepčani podigoše poglede i gledaju u zastave. Deseta hercegovačka, Treća proleterska, krajiška brigada. Zastave brigada iz Crne Gore, Dalmacije. Sve je to ispisano ćirilicom.

Gosti iz Hrvatske ćute. Pogledi uprti u vođu puta ali od njega ni glasa. Zbunio se. Možda mu je neprijatno zbog onoga što je izgovorio. A možda i nije. Ako se niko ne buni, čemu briga. Uostalom, pitanje o ćirilici je potpuno nebitno. Ne traba nasedati na provokacije onih koji još nose petokraku i kapu jugo vojske.