Petak, 19.06.2026. ✝ Verski kalendar € Kursna lista

Karansko jevanđelje

Karansko jevanđelje
Једна од страница јеванђеља које се чува у манастиру Никоље

Nedavno, s uživanjem, „Politikinom Magazinu” pročitao sam reportažu o manastiru Nikolju u Ovčaru. U tekstu se pominje i Nikoljsko jevanđelje, ali nedovoljno opisano, jer nije dovoljno publikovano. A ovo jevanđelje zaslužuje da se o njemu više zna.

Kad je Vuk Karadžić 1820. godine posetio Nikolje, tu je zapazio prekrasno jevanđelje, koje je u „Danici” za 1828. godinu nazvao Nikoljsko. O njemu je zapisao da je „do udivljenija prekrasno” i da je svako početno slovo opervaženo zlatom.

Ovo jevanđelje je, u stvari, Karansko – pisao ga je pop Vuk, sin protopopa Ralete 1608. godine u Karanu, u podnožju planine Crnokose. U Karanu postoji zaseok Raletići, u kojem je bila njegova kuća. Na kraju ove knjige Vuk opisuje težak život „od prokletih čeda agarjanskih na hristijanski rod”. I na kraju kaže: oh, oh, oh!

S druge strane planine postojala je Mrkšina crkva, gde je sačuvano jevanđelje koje je pisao jeromonah Mardarije. On moli čitaoce da ga ne osuđuju, jer to delo nije pisao Duh sveti, već okajani monah Mardije, rodom „ot rekomija Drini”.

Karansku crkvu Turci su dva puta palili. Monasi su se razbežali i sa sobom nosili svoje dragocenosti. Tako se ovo jevanđelje našlo u Nikolju.

Kada su Švabe 1915. godine napale Srbiju, naša vlast je naredila da se sve dragocenosti povuku ka Nišu, na istok. Ali kad su Bugari udarili s boka, srpska vojska se počela povlačiti ka Kosovu, a dragocenosti su ostale da ih neprijatelj koristi. Prilikom transporta za Nemačku, jedan se vagon zapali. Vojnik Švaba ugasi vatru, a sprovodnik voza uzme jednu knjigu i nagradi vojnika. Ta knjiga bila je baš ovo jevanđelje. Stiglo je zatim sve do Irske, do Dablina.

Posle rata, Srbija je tražila da joj se sve dragocenosti vrate. Jevanđelje je godinama stajalo u kasi Žičke eparhije. Ja sam, kao karanski paroh, 1964. godine imao nameru da ga vratim u karansku Belu Crkvu. Za to sam bio dobio blagoslov od vladike Vasilija, ali pošto nisam imao uslova da ga čuvam, složio sam se da se prenese u Nikolje, gde se i danas nalazi.

Prota Dragomir Vidić

Komentari0
Molimo vas da sе u komеntarima držitе tеmе tеksta. Rеdakcija Politikе ONLINE zadržava pravo da – ukoliko ih procеni kao nеumеsnе - skrati ili nе objavi komеntarе koji sadržе osvrtе na nеčiju ličnost i privatan život, uvrеdе na račun autora tеksta i/ili članova rеdakcijе „Politikе“ kao i bilo kakvu prеtnju, nеpristojan rеčnik, govor mržnjе, rasnе i nacionalnе uvrеdе ili bilo kakav nеzakonit sadržaj. Komеntarе pisanе vеrzalom i linkovе na drugе sajtovе nе objavljujеmo. Politika ONLINE nеma nikakvu obavеzu obrazlaganja odluka vеzanih za skraćivanjе komеntara i njihovo objavljivanjе. Rеdakcija nе odgovara za stavovе čitalaca iznеsеnе u komеntarima. Vaš komеntar možе sadržati najvišе 1.000 pojеdinačnih karaktеra, i smatra sе da stе slanjеm komеntara potvrdili saglasnost sa gorе navеdеnim pravilima.
This site is protected by reCAPTCHA and the Google Privacy Policy and Terms of Service apply.

Komentar uspešno dodat!

Vaš komentar će biti vidljiv čim ga administrator odobri.