Fudbal u tranziciji

Počelo je u ljeto 1998, na Svjetskom prvenstvu u Francuskoj. Poput kakvog trubadura pod prozorom lijepe djeve, Davor Šuker je postignuti gol posvetio predsjedniku Franji Tuđmanu. Učinio je to odmah nakon utakmice, u objektiv televizijske kamere, onako zadihan i znojan. Tako je u Hrvatskoj počela era posvećenih golova. I kako to već biva, Šuker je na kraju bio najuspješniji golgeter cijelog prvenstva, tako da je njegovo centarforsko udvorištvo dobilo na zamahu kakav nije poznat još od vremena kada su pjesnici internacionalnog proletarijata posvećivali ode velikom Staljinu i cijelom Sovjetskom Savezu. Da je prvenstvo potrajalo, ili da se Hrvatima nije dogodio baksuzluk u polufinalnoj utakmici s Francuzima, Davor bi Šuker već stigao svoje golove posvetiti i hrabrim traktoristima i kombajnerima na hrvatskim njivama i neustrašivim čuvaricama hrvatskih javnih nužnika, ali, eto, nije se imalo sreće, ili je – obrnuto – Hrvatska bila sretnija nego pametnija, jer je već bila skroz pofudbalerisala, pa je Ivica Todorić, vlasnik Konzuma, a danas i koječega po Srbiji, naredio blagajnicama u svojim samoposlugama da rade u hrvatskim nacionalnim dresovima.

Dirljivo je bilo gledati poblajhane krupne tete, s velikim podočnjacima u kojima su se rasporedili lična depresija i kolektivna tranzicija iz socijalizma u kapitalizam, kako udaraju po blagajnama s prezimenima i brojevima Prosinečkog, Bobana ili Asanovića na svojim leđima. No, možda euforija ne bi bila tako sveopća da nije bilo tih Šukerovih posveta. One su cijelom događaju dale neku drevnu lirsko-epsku dimenziju. Kao Prešern posvetom Juliji Primcovoj, a Njegoš prahu oca Srbije, tako se Šuker svojim posvetama približio objektu vlastite žudnje, koji se, kako je to već i red, poklopio sa žudnjama i snovima nacije.

E, onda su svi hrvatski golgeteri krenuli posvećivati svoje golove. Ako bi utakmica bila jako važna, da kažemo – historijska, tada su posvete redovno bile političke i patriotske, a ako bi se igralo na nižem nivou, za prvenstvene bodove ili za plasman iz treće u drugu ligu, tada bi se napadači sjetili bolesne majke, pokojne bake ili brata na privremenom radu u Australiji, ali gotovo da više i nije bilo iole važnijeg gola koji nije bio nekome posvećen. U neko doba isfrustrirani su golmani tako krenuli posvećivati odbranjene jedanaesterce.

Prije nekoliko mjeseci teškom je mukom krenula privatizacija splitskog Hajduka. Klubu je duže od deset godina blokiran žiro-račun pa posluje preko nekakvog polulažnog računa u Austriji, svako malo prijeti mu sudska ovrha i pljenidba cjelokupne imovine, jer ili nisu platili rezervnog centarhalfa pa ih on tužio, ili – kao prije nekoliko godina – nisu platili tipu kod kojeg su igrači godinama bili abonirani na ručak i večeru. A što se tiče dugova, Hajduk je, bilo državi i gradu Splitu, bilo bankama i takozvanim pravnim i fizičkim licima, dužan poput kakve omanje sovjetske željezare, koja ne smije otići u stečaj, jer bi dvadeset hiljada zaposlenih plus članovi njihovim porodica mogli umrijeti od gladi. Da se ne radi o fudbalskom klubu, dakle instituciji od apsolutne nacionalne važnosti, Hajduk bi, skupa s većinom prvoligaša, otišao u stečaj i likvidaciju, a pet-šest generacija njegovih predsjednika bi, skupa s upravama, završilo na dugogodišnjoj robiji. Ali umjesto toga, upriličena je privatizacija, pa su pokušavali, što medijskom manipulacijom, a što pozivanjem na lokalpatriotizam i tradiciju, nagovoriti navijače da kupuju dionice kluba. Ovima to, pokazalo se, nije ni na kraj pameti, jer i patriotizam i lokalpatriotizam imaju svoje granice, a one u današnjoj Hrvatskoj, srećom, ipak čvrsto stoje na pragu novčanika, i ljubav prema domovini i najdražem klubu ne mogu ih pomaknuti ni za krajcar, kunu ili euro. Ali nakon što je u suštini propala navijačka privatizacija, pozvani su privrednici, lokalne gazde i krupni i karijerni prevaranti da otkupe klub. Možda je tu bilo političkoga pritiska i uvrtanja ruke, a možda su splitski i dalmatinski tajkuni namirisali da bi se na preprodaji igrača i narodne mahnitosti moglo na kraju i zaraditi, tek otkupiše njih nekoliko dobar komad Hajduka.

Ali zašto ja ovo pričam? Zato što je jedan od najizdašnijih među njima bio neki Jako Andabak, vlasnik brojnih hotela na Jadranu, koji i izgleda upravo onako živopisno kako se i zove. Nakon što je otkupio dionice za nekih milion i po eura, pojavio se u svim novinama i na svim televizijama da kaže kako kupljene dionice posvećuje svome pokojnom ocu. E, sad bi čovjek trebao imati maštu pa zamisliti kako ta posveta zapravo izgleda. Kleči Jako na ćaćinom grobu i malenim ašovčićem kopa rupu da u nju položi posvećene dionice… Nikoga da mu kaže da se pare ne posvećuju, nego se troše, štede ili poklanjaju.

Uzdajući se u posvećenost para, na kraju su, kao u nekom montipajtonovskom cirkusu, i časne sestre benediktinke, u istoj vjeri kao i Jako Andabak, kupile dionice Hajduka. A onda su se ipak malo posramile pa su nabijedile svoga advokata da im je te dionice poklonio.Tako je Hajduk na najboljem putu da postane klub nebeski.