Iz organizovanog haosa u istinski red
Boris Jašović*

Zlodelo je počinjeno krivicom vlasti, a ona, umesto da odgovara, nudi izbore i rekonstrukciju vlade. Tako je po zakonu, vele. Takva je procedura, dodaju. Zar u društvu u kojem se zakoni selektivno primenjuju, a procedure ne poštuju? Ko u takvoj situaciji garantuje da izbori neće biti poharani i da rekonstrukcija vlade neće nalikovati rekonstrukciji železničke stanice? Garantuju li to oni koji su svakome od nas montirali po jednu nadstrešnicu iznad glave. Nadstrešnicu koja je sklona padu. Oni koji se pozivaju na zakone koje šteluju i dopunjuju kako im se prohte donoseći ih bez javne i skupštinske rasprave, neretko na gomili i za neuobičajeno kratko vreme. Isti oni koji odobravaju trgovanje diplomama i nameštanje poslovnih tendera lojalnim klijentima. Upravo takvi sada pozivaju na poštovanje procedura. Prekasno. Izbori i rekonstrukcija vlade ovog puta neće proći kod građana. A neće proći jer su takva rešenja i dovela do zlodela. Kako, pitate se, kad ona tek treba da se dogode? Tako, jer ona su se već mnogo puta do sada dogodila. I videli smo gde su nas odveli neslobodni izbori i vlade nestručnih lica. Do tragedije.
Treba li onda i dalje da vodimo računa o presumpciji nevinosti i pravimo se da ne znamo ko je krivac kad nam višedecenijsko iskustvo govori da je suština problema poznata. To je korupcija. Ali ne kao nekakav izvanzemaljski entitet, već kao proizvod delovanja konkretnih ljudi koji su skloni koruptivnim radnjama. Mnoge afere ove vlasti, u proteklih deceniju i kusur, govore o tome. Posebno u oči upada činjenica da su mnogi pojedinci iz njenih redova bez ikakvih posledica prelazili iz jedne afere u drugu, kao iz jednog firmiranog odela u drugo. I to je omogućio obogaljeni sistem nefunkcionalnih institucija, koji je takođe posledica crne korupcije. Jer da kojim slučajem postoji tužilaštvo, osim na papiru, davno bi afere vlasti bile procesuirane, a klupko korupcije razmotano. Da postoji Ustavni sud, osim u pozlaćenim slovima na pročelju raskošne zgrade, ne bismo imali skupštinu u kojoj se gube peticije građana, niti bismo imali predsednika države koji stvara podele u narodu i poziva na dijalog držeći beskrajne monologe i monodrame. Da postoji kultura dijaloga ne bi ni bilo monologa, pa bi dijalog zaista imao lekovito dejstvo. Ovako, zašto bi se iko odazivao pozivu na dijalog nekome ko ne poznaje njegova pravila. Vi takvome kažete da nije nadležan za mnoge stvari koje čini, i to mu argumentovano predočite, a on vam na to odgovori kako vam je džemper ružan. To je vrsta „dijaloga” koju jedino poznaje ova vlast.
Jedan univerzitetski profesor srdi se na rektora jer je odbio ovakvu vrstu dijaloga. Ali to što je profesor slep kod očiju, ili je primoran da izgovara oveštale fraze, ne znači da i rektor to isto treba da čini. Drugi, pak, profesor pokušava da pronađe nelogičnost u tome što predsednika optužuju da je kriv dok u isto vreme tvrde da nije nadležan. Ali to što profesor ne vidi da su u pitanju dve različite stvari, ne znači da je smisleno to o čemu zbori. Jer biti nenadležan (prema Ustavu), za predočavanje dokumentacije (pritom i nekompletne), o rekonstrukciji železničke stanice i nadstrešnice, ne znači i biti oslobođen potencijalne krivice za njen pad. Pogotovo jer je onaj koga profesor brani u proteklih deset i kusur godina uveravao javnost da se za sve i o svemu pita u ovoj zemlji, pa zašto se onda ne bi pitao i u vezi s poslovima oko železničke stanice u vreme njenog rekonstruisanja. Naročito u vezi s odlukom da li je treba puštati u rad u takvom stanju. No, pitanje nad pitanjima glasi – kako je moguće utvrditi krivicu visokih funkcionera ako je tužilac pod njihovom direktnom kontrolom? Kao i većina sudija Ustavnog suda.
Sve nam ovo govori da u Srbiji postoje i korupcija i klijentelizam, ali ne i vladavina prava. Tačnije, nijedna od pet stavki koje je u suštinskom smislu čine (podela vlasti, nezavisna sudska vlast, fer i slobodni izbori, poštovanje ljudskih prava i sloboda, povinovanje vlasti Ustavu i zakonu). I zato se svaki branilac ovakve vlasti koja ubija vladavinu prava, a koji pokušava da opravda ili relativizuje njeno delovanje, ponaša kao njen korisni idiot. U svakom slučaju, ne može se smatrati mislećim čovekom, kamoli intelektualcem.
I zato je nemoguća situacija, koju potenciraju čuvari vlasti, u kojoj se misleći ljudi u Srbiji sprečavaju da kritikuju studente kako bi na taj način branili vlast. Prvo, postupci vlasti su neodbranjivi. Drugo, oni koji to ipak pokušavaju da učine, nisu misleći ljudi jer je njihovo rasuđivanje zarobljeno unutar okvira stranačkih dogmi, liderskih monodrama i ličnih interesa i koristi. Oni su isključivo sledbenici vlasti koja čini nepočinstva, pa samim tim i saučesnici u tim nepočinstvima. I to mora ostati zabeleženo kada ova vlast jednom okonča svoj mandat. Zato se oni i dalje u čudu pitaju zašto se studenti, i ne samo studenti, bune.
Koji to njihov zahtev vlast nije ispunila? Zašto nastavnici obustavljaju nastavu u školama? Kako se „anarhijom” može doći do uređenog poretka? A „ne vide” da sve vreme brane prividni red ispod kojeg godinama huči organizovani haos. I zato se nekritički ostrvljuju na studente i njihovu burnu reakciju na taj prividni red, jer možda podsvesno shvataju da će reakcija mladih u vidu prividnog nereda protestnih blokada na kraju dovesti do istinskog reda u Srbiji. Do reda koji čuvarima vlasti nikako neće odgovarati.
Deset i više godina živeli smo u prividnom redu, gde su se na zakone pozivali upravo oni koji su ih selektivno primenjivali i postavljali se iznad njih. Taj prividni red okončan je onog tragičnog dana u Novom Sadu. Usledila je reakcija u vidu prividnog nereda (studentske blokade, plenumi, obustave nastave, štrajkovi), budući da se jedino takvim prividnim neredom, unutar kojeg deluje građanski mehanizam za uspostavljanje uređenog poretka, može dejstvovati protiv prividnog reda i organizovanog haosa kojim vlast urušava poredak za koji se deklarativno zalaže. Kao što urušava i dijalog na koji druge poziva. Kao što urušava zakone na koje se licemerno poziva. I tome mora doći kraj. Iz organizovanog haosa i prividnog reda moraju proisteći istinski red i uređeni poredak.
U „Luči mikrokozma” Njegoš peva o Bogu koji šalje plamene bure u grotlo Haosa kako bi one, kao sile stvaranja, omogućile rađanje svetlosnog poretka, koji se u prenesenom značenju može odnositi i na uređeno društvo. Jer ako je luča spoznaje zapalila plamen studentskog bunta obasjavši dobar deo uspavanog društva, a jeste, onda čitavo ovo vrenje ne može biti uzaludno. Štaviše, ono je već sada dovelo do značajne promene u vidu nepristajanja na neiskrene i bajkovite ponude vlasti. Feb će ovoga puta imati razlog da slavi.
*Sociolog
Подели ову вест






Komentar uspešno dodat!
Vaš komentar će biti vidljiv čim ga administrator odobri.