Kad je šuplje zveči!
Nikada više intelektualaca, uključujući profesore, nastavnike i studente, nije bilo uključeno u neke političke proteste i zahteve za smenu vlasti i nikada nije bilo manje ni teorijskog ni ideološkog utemeljenja tih zahteva. Ukratko, nikad nije bilo manje ideja koje bi usmeravale ili vodile proteste kao što je sada slučaj. To objašnjava i buku koja se oko njih stvara, jer gde je šuplje najjače zveči.
Politička promena 5. oktobra nije bila samo izliv besa zbog nepriznavanja rezultata izbora, niti samo izraz frustriranosti zbog izolovanosti i sankcija u kojima se nalazila Srbija, a sa njom i njeni građani. Prvo je bilo povod, a drugo kontekst, ali stvarni pokretač promena bila je vizija liberalno-demokratskog kapitalističkog društva koje su tadašnji vodeći intelektualci promovisali duže od jedne decenije.
Petnaestak godina ranije dogodio se narod, kome je ideja vodilja bio nacionalizam. Godinama pre pojave Miloševića u beogradskim intelektualnim krugovima „dinstala” se ideja o nepravdi koja se čini Srbima i Srbiji pre svega na KiM, a onda se, gotovo niotkud, pojavio Milošević koji je politički artikulisao ideje intelektualaca okupljenih oko SANU i Francuske 8.
O predratnom komunističkom pokretu koji je tokom i posle rata mobilisao narodne mase ne treba ni trošiti reči. Bez marksizma i tumača marksističkih ideja u njihovim redovima to bi bio tek skup probisveta i lokalnih bitangi.
Šta tek reći o epohalnim svetskim promenama? Da li bi bilo Francuske revolucije bez prosvetitelja ili bi pobuna ostala zabeležena samo po razuzdanoj rulji i obesnim glavosecima? Da li je Oktobarska revolucije mogla da se ostvari bez generacija socijalista i marksista ili bi istorija zabeležila samo puč pijanih caroubica? Čak i manje promene u okviru sistema, poput neoliberalne revolucije pre pola veka ili nedavnog dolaska Trampa na vlast, teško se mogu zamisliti bez idejne pozadine koju su u prvom slučaju činili članovi društva „Mont Pelerin”, odnosno višegodišnja nastojanja da se pripremi nova američka politika kroz aktivnosti pokreta „Čajanka”.
Naravno, sve te ideje, velike ili male, progresivne ili ne, morale su da sačekaju svoj trenutak, odnosno okolnosti i strukturne uslove koje im pogoduju, ali bez njih takvi istorijski trenuci ne bi ni bili prepoznati. Što je još važnije, masovno nezadovoljstvo koje nije usmeravano jasnom vizijom vodi u haos razuzdane gomile ili, ako država ima snage, u diktaturu.
Danas takvih ideja nema. Filozofski fakultet koji je u jeku studentskog pokreta 1968. bio nosilac zahteva za više socijalizma, a protiv kapitalizma koji se uvlačio kroz mala vrata privredne reforme iz 1965, predstavljao je arenu teorijske i ideološke debate. Danas vrhunac intelektualnog napora predstavlja podvriskivanje: Pumpaj – pumpaj! Taj tradicionalni vulkanizerski pozdrav postavljen je u vidu transparenta i na centralno mesto u amfiteatru. Svako ko tamo uđe zanemi pred vizionarskom snagom te velike misli posle koje se čini da nema dalje. Ako bi kome i pala na pamet neka ideja – makar i ona da je poziv na besomučno pumpanje posledica činjenice da je meh u koji se duva idejno šupalj, taj bi se morao povući pred ostrašćenošću „slobodnih vulkanizera” gonjenih svojim unutrašnjim demonima.
Ali od Filozofskog fakulteta su ionako svi digli ruke, počev od onih koje bi njegova sudbina trebalo najviše da zanima. Luč promene danas nose velikim idejama neopterećeni mediji. Njihovo pravo da pričaju šta im padne na pamet i sloboda da budu večito budni sudija svemu i svakome uguši bilo koju ideju i misao koja ima potencijal da traje duže od dva dana. U mrtvoj trci s društvenim mrežama ti mediji promovišu samo one ideje koje su razumljive i bićima sa dna evolucijske lestvice.
Za tumače društvenih promena zato se biraju šetajući tabloidi kojima se u izgled stavlja mesto na famoznoj plenumskoj listi. Otuda vrhunac intelektualnog izraza i artikulacije zahteva za promenama predstavlja recikliranje rekla-kazala informacija o aferama i moralnoj izopačenosti nosilaca vlasti. Širih teorijskih i ideoloških ideja se klone ko đavo od krsta, a kada se neka ideja s takvom ambicijom i pojavi onda se pred njom i đavo krsti.
Neko će reći: Ali zar isto ne rade i mediji bliski vlasti? Da, ali da bi promena bila smislena i prihvaćena ona mora da ponudi nešto bolje, a ne gore od postojećeg. Taj neko će opet reći: A zar je moguće gore od postojećeg? Nažalost, jeste. Trka ka medijskom dnu odavno je počela. Indoktrinacija od strane medija bliskih vladajućim partijama, koliko god napadna i ponekad brutalna, ipak je izraz ljudskom umu razumljive navijačke strasti i partijske kampanje. S druge strane, u samoproglašeno objektivnim medijima indoktrinacija je plod proračunate kombinacije istraživanja stručnjaka za psihološke ratove, upornosti Terminatora 2 i odsustva bilo kakve empatije njenih protagonista.
Ukratko, nije problem što se došlo do medijskog dna, već to što je ono probušeno onog dan kada je doneta odluka da se tragedije u „Ribnikaru” i Malom Orašju iskoriste za rasplamsavanje političkih strasti i borbu za vlast. Posle toga više ništa nije sveto i sada se mediji u slobodnom padu obrušavaju u bezdan. Ako su masovna ubistva bila podloga za doktrinu šoka kao mehanizma za ispiranje mozgova uzrujanim građanima, pad nadstrešnice je bio poligon za doktrinu obmane studenata i poštene inteligencije. Obe strategije su poznate odranije, ali nije poznato da su korišćene u mirnodopske svrhe.
Šok izazvan padom Kula bliznakinja omogućio je Bušu junioru da prevesla američku i dobar deo svetske javnosti i napadne Irak. Crvena armija dobar deo svojih pobeda duguje „maskirovki”, odnosno obmani neprijatelja, ali u oba slučaja reč je o ratnim operacijama.
Izgleda da je građanski rat o kojem bruje „slobodni” mediji za njih već počeo. Medijska priprema je obavljena, sada samo treba regrutovati dovoljno zombija koji bi u taj rat krenuli. Najnaoštreniji su sredovečni milenijalci, politički vaspitani u protestima devedesetih godina prošlog i na bajkama o liberalnim slobodama prve decenije ovog veka, ali oni ne bi da se odreknu udobnosti sadašnjeg života. Zato „podržavaju” studente. Većina studenta nema nameru da žrtvuje svoju budućnost u ime nečije romantizovane nostalgije i potrošenih snova. Zato bestidnici podstiču srednjoškolce da oni budu perjanica promene i tuku se po ulicama s policijom. Ni to nije bilo dovoljno pa je pre nekoliko dana bačena do sada najsramnija političko propagandna karta izvučena iz rukava dečijeg program RTS-a.
Taj potez je zaprepastio čak i urednike „nepristrasnih” i u političku korektnost ogrezlih medija. Kako je moguće da se oni nisu toga setili? Zar da ih Bujošević opet prevesla i bude prvi koji je deci iz vrtića dao pravo da znaju sve i da se politički izraze? Nažalost, to niko nije ozbiljno osudio, a morao bi, jer bi dečji političkopropagandni program trebalo tretirati na isti način kao i dečju pornografiju.
Umesto da se bavi dečjom političkom propagandom, javni servis bi, kad već do sada nije, morao da postane arena za društveni dijalog vodeći računa o javnim i nacionalnim interesima. To nije nezamislivo. Nažalost, i tamo se, pod raznim izgovorima, u korenu seče svaka ideja koja prevazilazi nivo spletke i lični interes. Ali i od RTS-a, kao i od FF, ionako su svi digli ruke, počev od onih koji bi morali da budu najviše zainteresovani.
*Profesor na Filozofskom fakultetu u Beogradu
Подели ову вест
Komentar uspešno dodat!
Vaš komentar će biti vidljiv čim ga administrator odobri.


