Dve istine jednog ambasadora

Kada mu je propala stranka, a lični izborni rejting pao ispod pet postotaka, Zlatko Kramarić naumio je biti hrvatski ambasador u Srbiji. Mjesecima se njegovo imenovanje najavljivalo po sklonim mu novinama, javno se raspravljalo o tome šta bi ovaj liberal i osječki ratni i poslijeratni gradonačelnik mogao značiti za odnose sa Srbijom, pumpale su se Kramarićeve šanse u Ministarstvu vanjskih poslova i u Predsjedničkim dvorima, stvari su se tako udešavale da je već postalo prirodno i jedino moguće da baš on bude ambasador u Beogradu. To je toliko puta ponovljeno da mu se već zalijepilo za ime i prezime: Zlatko Kramarić, budući veleposlanik u Beogradu.

Nikad se neće stvarno saznati zašto je taj čovjek izvisio nakon što se tako majstorski brendirao i nakon što je osigurao svu potrebnu medijsku i političku podršku. Je li gaBeograda došla nečija zloba ili možda, ni Srbija nije htjela Kramarića, pa je to diskretno, diplomatskim kanalima, poručila Hrvatskoj.

Dok je gradio svoju titulu, Kramarić se domaćoj i srbijanskoj javnosti preporučivao za ambasadora svojim liberalnim pogledom na svijet, odsustvom nacionalističkih strasti (što je kod nekih ljudi, nažalost, posljedica odsustva bilo kakvih strasti, a ne promišljenog stava), ali i svojom gradonačelničkom ulogom u ratnome Osijeku. O tome je, čak, napisao i memoarsku knjigu, u kojoj je prilično žestoko i nedvosmisleno optužio Branimira Glavaša za stradanje Srba u Osijeku. Naime, za one koji slučajno ne znaju ili su zaboravili: onih mjeseci kada su po tom gradu padale granate JNA i srpskih vojnih formacija, nekome se to učinilo zgodnom prilikom i dobrim alibijem za etničko čišćenje.

U svojoj knjizi Kramarić je pisao o tome kako je slao proteste u Zagreb i kako mu je život zbog toga bio ugrožen. Vrlo precizno i moralno nedvosmisleno, kao da je u sebi prepoznao novu Hanu Arent, pisao je Kramarić u svojim memoarima osudu Branimira Glavaša i njegovih izvršitelja. Dok je to radio, sasvim je sigurno imao viziju vlastite političke karijere. Nije bio idiot i znao je da se krvavim rukama neće oblikovati narodna budućnost, a da se etnička čišćenja možda mogu umiljatije imenovati, ali da će zbog njihovoga sadržaja i smisla neko jednom odgovarati. Kada je sebe zamislio i projektirao kao „budućeg veleposlanika u Beogradu”, on je imao na umu te svoje memoare, i već ga vidimo kako po Beogradu traži i nalazi izdavača i kako u nekom elegantnom prostoru, dostojnom tisućljetne hrvatske uljudbe, uz istaknute predgovarače, drži promociju knjige i svoj školski čas odbrane ljudskosti, srpskohrvatskoga razumijevanja i elementarnog prava da čovjek živi tamo gdje se rodio i gdje su se rodili svi njegovi, dakle prava slavonskih i osječkih Srba da ostanu to što jesu, ali i da se vrate svojim kućama. Tako bi, dakle, bilo da se nešto nije zakompliciralo i nepovratno zamrsilo.

Kada je objavljena žalosna vijest da Kramarić ostaje bez Beograda, a za njom i farsični nastavak – da odlazi za hrvatskog ambasadora na Kosovo, taj se čovjek našao pred puno važnijim i odgovornijim zadatkom od ovih i onih ambasadura, trebao je svjedočiti o svojoj ljudskoj čestitosti i poštenju. Pozvalo ga je kao svjedoka na suđenje Branimiru Glavašu, zbog ratnih zločina nad osječkim Srbima, na što se on građanski uredno odazvao, a zatim i posvjedočio kako o Glavaševoj ulozi u zločinima nije znao ništa. Zaprepašteni advokati su ga tad upozorili na sadržaj knjige koju je napisao, a on im je, sa sigurnošću profesora književnosti, što Kramarić zapravo i jest, kazao kako je knjiga samo fikcija, plod piščeve mašte. Njegov doživljaj časti zavisio je od toga gdje ga se šalje za ambasadora.

U svom prvom intervjuu za hrvatske novine iz Prištine Kramarić je rekao da mu nedostaje osječki zrak, ali da je na Kosovu lijepo biti Hrvat, jer vas tada svi divno dočekuju. Kaže da je svog službenog terenca registrirao u Skoplju, jer Srbija ne priznaje kosovske registarske tablice, pa da ih ne mora svaki put skidati i zamjenjivati privremenim srbijanskim, on se dosjetio. Koji sitni prevarant!