Utorak, 21.07.2026. ✝ Verski kalendar € Kursna lista

Oštra Zi­ma u Ba­sta­ji­ma sve oku­je

Oštra Zi­ma u Ba­sta­ji­ma sve oku­je
И да си на умо­ру, кад за­ве­је, док­тор не мо­же до уда­ље­них ку­ћа Фо­то С. Са­бљић

Kne­že­vo – Ako ne pe­va­ju, on­da se u Ba­sta­ji­ma tu­ku. Ta­ko ka­žu še­re­ti, a nji­ma se ne mo­že uvek ve­ro­va­ti. Pe­va­li ili se tu­kli, na­ri­ca­li ili se ra­do­va­li, u ovom se­lu, pet-šest ki­lo­me­ta­ra da­le­ko od Kne­že­va, sve­jed­no je, po­što se sve to, na kra­ju za­vr­ši do­brom ka­plji­com i sti­skom ru­ke ka­ko to či­ne gor­šta­ci, na­vi­kli da se osla­nja­ju jed­ni na dru­ge i ube­đe­ni da sa­mo za­jed­no mo­gu op­sta­ti.

Ni­je po­zna­to ot­kud ime se­lu Ba­sta­ji, ali ga no­si ve­ko­vi­ma. Ni o po­re­klu po­ro­di­ca ni­ko ni­šta ne zna. Sve­to­zar Đu­rić ve­li da „u Ba­sta­ji­ma po­sto­ji ne­ka taj­na ve­za su­ro­ve pri­ro­de i me­šta­na ve­li­kog sr­ca”. Ka­da ne­ka­da dav­no, ni­je ima­lo šta da se je­de, bra­la se i ku­va­la mla­da zob. Je­dan dan je bi­lo zo­bi, a dru­gi dan gla­di. I ta­ko sve do vre­me­na u ko­ji­ma je gla­di bi­lo mno­go ma­nje.

U Ba­sta­ji­ma je pre po­sled­njeg ra­ta bi­lo oko se­dam sto­ti­na, a da­nas sa­mo ma­lo ma­nje du­ša. U svet je, u po­sled­njih če­tr­de­se­tak go­di­na oti­šlo oko dve sto­ti­ne se­lja­na...

Mi­le Mar­ko­vić je tri­de­set go­di­na ar­baj­to­vao u Austri­ji. Ra­dio, ali i učio ka­ko to ra­de dru­gi, ka­ko bi u svo­jim Ba­sta­ji­ma, imao ono što i austrij­ski se­ljak. Da­nas su mu u šta­la­ma sta­da mu­znih kra­va i ova­ca... I do­ho­dak na kuć­nom pra­gu od ko­ga se mo­že pri­stoj­no ži­ve­ti.

– Kad god bi ugra­bio slo­bod­no vre­me, išao bi po austrij­skim se­li­ma. Gle­dao šta­le, svinj­ce, sto­ku... Ze­mlja u mo­jim Ba­sta­ji­ma bo­lja je od one pod Al­pi­ma. Već ta­da sam od­lu­čio da se vra­tim. Kad oni mo­gu za­što i ja ta­ko ne bih. I us­peo sam kao i mno­go dru­gih po­vrat­ni­ka u kne­žev­sku op­šti­nu, po­no­sno pri­ča Mi­le Mar­ko­vić.

U cen­tru se­la i da­nas sto­ji ško­la sa dav­no is­pi­sa­nom ta­blom. Na njoj grb biv­še So­ci­ja­li­stič­ke Re­pu­bli­ke BiH. Ostao je još iz vre­me­na u ko­me se i u Ba­sta­ji­ma pe­va­lo Ti­tu, i u ko­me je u me­snoj ško­li bi­lo na sto­ti­ne osno­va­ca. Da­nas ih je sa­mo je­da­na­est.

– Zi­me su za se­lja­ne Ba­sta­ja uvek iste... Pu­te­vi ne­pro­hod­ni. I da si na umo­ru, dok­tor ne mo­že do uda­lje­nih za­se­o­ka. Zi­ma u Ba­sta­ji­ma sve oku­je. Ta­da je sve u ru­ka­ma sve­vi­šnjeg, ka­že Mi­le Mar­ko­vić.

Se­stre In­di­ra, Ja­go­da i Ma­ri­ja­na Du­kić sva­ko­dnev­no do ško­le pe­ša­če po de­se­tak ki­lo­me­ta­ra. I ni­kad ni­su iz­o­sta­le sa na­sta­ve... Do ško­le pe­ša­či i nji­hov učo Mi­ro­slav Bo­snić. Pr­vo iz Ba­nja­lu­ke auto­bu­som sti­že do Kne­že­va, a on­da pe­ši­ce do Ba­sta­ja. I ta­ko sva­ki dan... Dva pu­ta ne­delj­no, do se­la i za­se­o­ka Ba­sta­ja, pe­ša­či i po­štar Mi­ro­slav Ve­sić. Pe­de­se­tak ki­lo­me­ta­ra sed­mič­no... I ni­kom od njih ni­je te­ško. A i ka­ko bi bi­lo, ka­da se druk­či­je ne mo­že.

Se­lja­ni da­nas ret­ko od­la­ze u svet, za raz­li­ku od še­zde­se­tih go­di­na pro­šlog ve­ka, ka­da je na rad u ze­mlje da­na­šnje Evrop­ske uni­je, oti­šlo vi­še od dve sto­ti­ne me­šta­na Ba­sta­ja.

Tri De­san­ke, dve Bo­je, Mi­le­na, Zo­ri­ca, Bo­silj­ka, An­đe­li­ja, An­đel­ka, Da­ni­ca i Per­ka, zi­mi su sva­ki dan za­jed­no. Uz pre­sli­cu, igle ple­ti­lje i ka­fu, na­rav­no, za­po­de­ne se pri­ča o če­mu dru­gom do o da­ni­ma ko­je su ove že­ne sa­ču­va­le u svo­jim se­ća­nji­ma... Za vre­me tih pre­la se­te se i sta­da i zbo­ro­va kod cr­kve i aši­ko­va­nja i pr­vih lju­ba­vi. Ne­ka­da­šnjih pre­la i svo­ga Ra­de, pr­ve lju­ba­vi, se­ti se i sta­ri­ca De­san­ka Svje­tla­no­vić.

U ku­ći do njih, sve sa­me mu­ška gla­ve. Ni pre­sli­ca ni iga­la u ru­ka­ma. Ume­sto njih, tu je ča­ši­ca do­bre ka­plji­ce i raz­go­vo­ri ko­ji se obič­no za­vr­ša­va­ju pe­smom i zdra­vi­com za do­bro i no­ve sa­stan­ke.

– U Ba­sta­ji­ma se ne­kad bez ba­ti­ća ni­je mo­glo. Za raz­li­ku od pre­sli­ce ba­tić se za­vr­ti i vu­na se tek on­da poč­ne pre­sti. Ka­sni­je se pre­đom ple­tu ča­ra­pe i ne­ki de­lo­vi ode­će. Sve to su ra­di­li mu­škar­ci. Druk­či­je se ni­je ni mo­glo. Nov­ca se ni­je ima­lo nig­de za­ra­di­ti osim da se do­hva­tiš ba­ti­ća, da pre­deš i, ka­sni­je, ple­teš. I ta­ko da­ni­ma, me­se­ci­ma i go­di­na­ma, ka­že Jo­vo Svje­tla­no­vić.

– Na­rod je u Ba­sta­ji­ma ta­kav. Druk­či­ji ne mo­že bi­ti. Bu­re, sne­go­vi, že­ge, ki­še... sve je to utka­no u du­šu se­lja­na ko­ji su svo­je pu­te­ve što su ih vo­di­li sa­mo na­pred, gra­di­li uvek sa­mi, za­klju­ču­je na kra­ju Sve­to­zar Đu­rić.

-----------------------------------------------------------

Ne­kad uz go­ve­da, da­nas uz mo­bil­ni

Vo­li se uvek isto. Ja sam vo­le­la Ra­du kao što mo­je unu­ke da­nas vo­le svo­je mom­ke. Sa­mo ja sam Ra­du če­ka­la kod go­ve­da, a da­nas, mo­bil­ni u ru­ku pa đu­ve­gi­ju zov­neš kad god po­že­liš, pri­ča De­san­ka Svje­tla­no­vić po­no­sna na de­ve­to­ro unu­ča­di i če­tr­na­e­sto­ro pra­u­nu­ča­di!

Komentari1
Molimo vas da sе u komеntarima držitе tеmе tеksta. Rеdakcija Politikе ONLINE zadržava pravo da – ukoliko ih procеni kao nеumеsnе - skrati ili nе objavi komеntarе koji sadržе osvrtе na nеčiju ličnost i privatan život, uvrеdе na račun autora tеksta i/ili članova rеdakcijе „Politikе“ kao i bilo kakvu prеtnju, nеpristojan rеčnik, govor mržnjе, rasnе i nacionalnе uvrеdе ili bilo kakav nеzakonit sadržaj. Komеntarе pisanе vеrzalom i linkovе na drugе sajtovе nе objavljujеmo. Politika ONLINE nеma nikakvu obavеzu obrazlaganja odluka vеzanih za skraćivanjе komеntara i njihovo objavljivanjе. Rеdakcija nе odgovara za stavovе čitalaca iznеsеnе u komеntarima. Vaš komеntar možе sadržati najvišе 1.000 pojеdinačnih karaktеra, i smatra sе da stе slanjеm komеntara potvrdili saglasnost sa gorе navеdеnim pravilima.
This site is protected by reCAPTCHA and the Google Privacy Policy and Terms of Service apply.

Komentar uspešno dodat!

Vaš komentar će biti vidljiv čim ga administrator odobri.