Klasne borbe u Srbiji
Politički život u Srbiji već decenijama se posmatra kroz prizmu sukoba „dve Srbije” – bilo da se one definišu kao prva i druga, tradicionalna i kosmopolitska, proistočna i prozapadna, suverenistička i globalistička, i tome slično. Ideološke podele, međutim, kao što smo videli, ne određuju nužno izborno opredeljenje. O tome najbolje svedoči rezultat ideološki jasno profilisanih stranaka poput Autentične desnice, Evropske koalicije, SPS-a i njima sličnih. Mnogi s pravom ukazuju da je njihov neuspeh posledica društvene polarizacije i referendumske atmosfere podstaknute logikom i delovanjem društvenih mreža koje danas predstavljaju dominantan oblik komunikacije. Njihova sposobnost da aktivno oblikuju mišljenja i ponašanja svojih korisnika, bez obzira na to da li je reč o izboru materijalnih proizvoda ili političkih opcija, u dobroj meri objašnjava izborno ponašanje, ali to nije jedino.
Do sada je malo pažnje posvećeno uticaju klasne strukture na političke tokove pa, u krajnjoj liniji i rezultate izbora. Razlog za to je što klasična klasna analiza, oslonjena prevashodno na materijalni položaj i zanimanje, nije mogla da objasni znatne razlike u političkom ponašanju ljudi sličnog materijalnog položaja. Oslanjajući se na teoriju Pjera Burdijea, sociolozi sa LSE zato su klase definisali uzimajući u obzir ne samo materijalni već i kulturni i socijalni kapital. Drugim rečima, vodili su računa kako o dohotku, tako i o stilu života i broju i kvalitetu društvenih i porodičnih veza. Tako su empirijskim putem došli do klasne šeme od sedam klasa.
Kada analiziramo pristalice Srpske napredne stranke (SNS) i Studentske liste (SL) uočavamo da njihove izborne baze ne čine homogene ideološke grupe, već klase definisane jasnim interesima, specifičnim kulturnim kapitalom i različitim načinima na koje upotrebljavaju i konvertuju svoj socijalni kapital.
Dugogodišnja politička dominacija SNS-a, kao tipične sveobuhvatne (catch-all) partije, bazirala se na savezu ekonomski najranjivijih slojeva društva i tranzicionih dobitnika. Tako je uspela da stvori široku izbornu bazu povezujući elitu i dno stratifikacione lestvice. Jedan stub ove koalicije predstavljaju prekarijat (ljudi bez sigurnih poslova i ruralno stanovništvo). Pripadnicima ove klase tradicionalno nedostaju sve tri vrste kapitala. Njihov položaj oblikovan je nesigurnošću proisteklom iz deindustrijalizacije i osećajem društvene marginalizacije. Glasanje za SNS za njih nije bila stvar ideološke vezanosti već racionalna strategija preživljavanja. Preko lokalnih partijskih odbora i sistema „sigurnih glasova” partija im je pomagala da obezbede osnovne uslove za život, od socijalne pomoći do izgradnje lokalne infrastrukture u nerazvijenim delovima zemlje.
Drugi stub predstavljaju pripadnici tradicionalne radničke klase u opadanju i penzioneri. Reč je o starijoj populaciji koja ima niske prihode, ali poseduje stanove i kuće stečene u vreme socijalizma što im obezbeđuje stabilan život. Njihovi pogledi na svet oblikovani su u sistemu u kojem se autoritet države podrazumevao i izjednačavao s opstankom i kolektivnom bezbednošću. Snažno zalaganje SNS-a za ekonomski i odbrambeni razvoj Srbije odgovarao je ovom delu biračkog tela. Penzioneri su u ovoj partiji videli, pre svega, branu od „haosa” i razaranje zemlje, a radnici priliku za zaposlenje koje su izgubili u tranzicionim privatizacijama početkom veka.
Treći, malobrojan, ali najsnažniji stub ove klasne koalicije čini poslovna elita. To su krupni biznismeni, građevinski investitori, vlasnici ugostiteljskih lanaca, transportnih preduzeća i svi oni čiji profit direktno zavisi od državnih tendera i subvencija. Ta grupa poseduje veliki ekonomski kapital, značajan socijalni kapital baziran na partijskom umrežavanju i, izvorno, neveliki tradicionalni kulturni kapital koji je počela da stiče. Za njih je podrška vladajućoj stranci povezana s očuvanjem privilegovane pozicije na tržištu i stečenog kapitala.
Nasuprot ovom bloku nalaze se klase čiji pripadnici tokom prethodnog perioda većinski nisu glasali za SNS, bilo da su glasali za neku od rascepkanih stranaka opozicije ili su bojkotovali izbore i povlačili se u političku apstinenciju. Za većinu ovih grupa karakteristično je to što njihovi izvori prihoda, obrazovni status i društveni ugled nisu zavisili od pripadnosti partiji već od prijateljskih, porodičnih i mreže NVO veza i nasleđenog kulturnog kapitala. Najglasniji, iako malobrojniji stub opozicionog delovanja predstavljaju tradicionalna inteligencija i viša srednja klasa. To su univerzitetski profesori, lekari, arhitekte, umetnici, advokati. Ova klasa poseduje najveći kulturni kapital i drži monopol nad definisanjem onoga što se smatra visokom kulturom i građanskom, odnosno pristojnošću srednje klase. Glasanje protiv SNS-a motivisano je osećanjem da je ugrožen njihov simbolički kapital koji im je davao ulogu vrhovnog moralnog sudije. Svaki primer partijskog zapošljavanja doživljavali su kao devalvaciju sopstvenog socijalnog i kulturnog kapitala. Politički sukob oni su posmatrali ne kao ideološki već kao estetski i civilizacijski rat protiv „vulgarnosti” i „nepismenosti” vladajućih struktura, snažno insistirajući na klasnoj distinkciji. Ključno za pobedu ovog bloka bilo je uključivanje u politiku tehnomenadžerske klase stasale u vreme digitalne revolucije. Programeri, inženjeri i digitalni nomadi poseduju visok ekonomski i specifičan, tehnološki kulturni kapital. Godinama je ova klasa praktikovala strategiju „unutrašnjeg egzila” – ignorisali su politiku, živeli u sopstvenim izolovanim urbanim mehurićima koje im je obezbeđivao novac zarađen na globalnom tržištu. Međutim, ekonomska realnost (poput promena poreskih zakona), i privlačnost tema poput zaštite životne sredine, korupcije i tome slično doveli su do političkog buđenja ove klase. Poslednja, ali potencijalno najeksplozivnija grupa koja je glasala protiv vlasti jesu prekarni radnici u uslugama i mlada urbana generacija. To su sezonski konobari, dostavljači, radnici u kol-centrima i frilenseri na početku karijere. Oni poseduju visok socijalni i specifičan kulturni kapital – umreženi su na društvenim mrežama, prate globalne trendove, govore jezike, ali pate od nedostatka ekonomskog kapitala. Oni traže promenu političkog okruženja kroz zalaganje za teme kao što su stambena politika, ekologija i radna prava.
Ovi izbori pokazali su da je došlo do velike promene. Pre svega, politički klijentelizam na kojem je počivala moć SNS-a dobio je svoj pandan u NVO klijentelizmu globalnog civilnog društva na kojem počiva moć nove vlasti. Pored toga, u politički život se aktivno uključila „IT” klasa. Polarizacija do koje je došlo tokom prethodne dve godine borbe za vlast učinila je da je socijalni kapital pobednika ojačao, što će nesumnjivo uticati na smanjenje socijalne pokretljivosti, koja je u vreme SNS-a bila najveća još od vremena socijalizma. Klasno zatvaranje već sada se oseća i neminovno će dovesti do novih klasnih sukoba. Ako društvenu pokretljivost zasnovanu na partijskim vezama zameni ništa manje koruptivni sistem dobijanja posla na osnovu nasleđenog socijalnog kapitala i „ratnih zasluga” kao što je to slučaj u mnogim profesijama možemo očekivati da će se klasna borba nastaviti.
*Profesor Filozofskog fakulteta u Beogradu
Подели ову вест
Komentar uspešno dodat!
Vaš komentar će biti vidljiv čim ga administrator odobri.


