Pravoslavna crkva i demokratija

Crkva ne može da se poistoveti ni sa jednim političkim poretkom, pa ni s demokratskim, koji je postao "mit" i ideal sveta. Ona je svoje institucije, u svim epohama, manje ili više, prilagođavala svetovnim, istovremeno stalno naglašavajući svoju različitost i posebnost u odnosu na njih. Biti u svetu, a ne biti od sveta jeste antinomija koja se stalno manifestuje u životu crkve.  Crkveni život je na izvestan način dramatičan i pun napetosti između zakona i ljubavi, "starog" i "novog", institucionalnog i harizmatskog. Za razliku od svetovnih, crkvene institucije nemaju razlog svog postojanja u sebi i po sebi. Njene institucije su elastične i fleksibilne, "ikonične" i uvek u stalnom nastajanju i nestajanju. Svaka liturgija oslobađa ljude krutog institucionalizma i konstitucionalizma – robovanja zakonu.

U Evropi je prvobitni odnos crkve i demokratije bio u znaku obostranog odbijanja i odbacivanja. Danas se pak sve hrišćanske crkve zalažu za "demokratizaciju društva i države" i protive se svim oblicima totalitarizma. Pravoslavna i Rimokatolička crkva se istovremeno opiru svim zahtevima (spolja i iznutra) za "demokratizacijom crkve" ističući kako je ona "jerarhijska", a ne "demokratska". Spoljašnji zahtevi za demokratizaciju crkve od strane političkih centara moći motivisani su nastojanjem da se i ona uključi i funkcionalizuje u "kodove" demokratske ideologije. Unutarcrkveni zahtevi motivisani su težnjom da crkva imitira svetovni poredak. Ta "demokratizacija" podrazumeva i aktivno učešće laika u crkvenoj upravi i sveukupnom životu crkve, što je posledica poremećenog odnosa na relaciji sveštenstvo–vernici. Sukob klirokratskog i demokratskog načela u crkvi ima nesagledive negativne posledice.

Između crkvenog i demokratskog poretka postoje neke suštinske razlike. Prvo, crkva nije samo ljudska zajednica već bogočovečanska. Ona razume čoveka kao relaciono biće i Boga kao čovekovo drugo ja, koji je aktivni subjekat u istorijskom procesu. Demokratski poredak je utemeljen na izrazito antropocentričnoj metafizici i antropologiji, i na "umskom pravu" (Habermas). Crkvom ne upravlja narod već Bog. U njoj život ne zavisi od "većine glasova", premda se ponekad neke odluke i tako donose. Sve što je crkveno nije "vlasništvo" naroda ili sveštenstva već samoga Boga. Drugo, za crkvu je temelj svake vlasti Bog, a za demokratiju "volja naroda". Treće, u crkvi, uslovno rečeno, vlast se prostire "odozgo" na dole, a u demokratiji "odozdo" na gore. Zato crkveno uređenje ima izvesnu piramidalnu strukturu i podseća spolja na poluapsolutističku monarhiju. To ne uklanjaju ni tzv. sinodalne strukture i "odbori". Ako bi se i dopustio izbor sveštenstva i episkopa od strane vernika, sam izbor ih ne bi činio sveštenicima i episkopima. Crkvena vlast svoj legalitet i legitimitet zadobija isključivo hirotonijom (rukopoloženjem). Četvrto, crkvena vlast je "vlast ljubavi" i "služenja", a demokratska "jurisdikcijska", tj. vlast kao moć vladanja nad drugima u skladu sa zakonom. Peto, crkva ostaje verna načelu "jedinstva vlasti" (vlast crkve), a demokratija je nezamisliva bez načela "podele vlasti" (zakonodavna, izvršna i sudska). Šesto, crkva sebe samorazumeva kao blagodatni organizam, a nikada kao pravnu instituciju. Pravo se u crkvi koristi kao u medicini hirurgija (kao poslednje sredstvo da se spase život i reši problem). Demokratski poredak nužno pak podrazumeva pravnu državu.

Crkvena i demokratska vlast su po svojoj prirodi dve različite vlasti, neprimenjive jedna na drugu. Njihov odnos ne treba da bude ili–ili već i–i. Iako crkva nije "demokratska", ona nema nijedan razlog da na političkom planu ne podrži sve društvene subjekte koji se zalažu za državu utemeljenu na pravdi, pravu, koja štiti ljudska prava i slobode, unapređuje kulturna dobra, tehnički i tehnološki razvoj, sprečava sve oblike nasilja i diskriminacije, smanjuje jaz između bogatih i siromašnih. Demokratski poredak omogućava crkvi da slobodno vrši svoju misiju u svetu i istovremeno joj ne dopušta da podlegne iskušenju političke moći. Pored podrške, od crkve se očekuje i da "demistifikuje" demokratiju, tj. da joj odriče apsolutno važenje i značenje. Reforma i demokratizacija crkve ne, ali reforma u crkvi i "hristijanizacija" crkvenih institucija i vaspostavljanje međuzavisnosti svih crkvenih službi i ravnoteže na relaciji jedan–mnogi danas je za crkvu imperativ. Jedino tako bezlični odnos pretpostavljeni–potčinjeni neće da trijumfuje nad ličnim, blagodatnim odnosima otac–sin. Svim članovima crkve potrebna je sloboda u crkvi, a ne sloboda od crkve, participacija u "vlasti crkve", a ne traženje vlasti nad crkvom. Jerarhijski poredak ne treba, što mnogi čine, tumačiti kao subordinaciju, podređivanje i potčinjavanje, jer to crkvu pretvara u kasarnu i totalitarni kolektiv.