Zamka u subjektu

Prije nego što se odgovori na pitanje „Tko ili što može popraviti hrvatsko-srpske odnose?”, treba te odnose precizno definirati. Ako ih treba popraviti, znači da sadašnji ne valjaju, a oni su danas na razini ponosnih vlasnika dvije polumrtve krave, koji jedan drugome s neumrlom nadom vire preko plota i čekaju da govedo crkne. Takvi su otprilike – kao na stočnoj pijaci s polucrknutim kravama – i ekonomski odnosi dviju zemalja, pa se i kulturni svode na udaranje veterinarskih pečata i ovjeravanje certifikata o plemenitosti i čistokrvnosti nesretne stoke. Pitanje je, dakle: Jesu li to odnosi vlasnika ili krava?

Moj prijatelj, bivši komentator „Ferala” Marinko Čulić nudi matematičke parametre: od takozvanih demokratskih promjena u Hrvatskoj i Srbiji politički lideri ovih zemalja susreli su se u jedva desetak prilika, dok su se Tuđman i Milošević susreli točno 47 (slovima: četrdeset i sedam!) puta. U odnosu na sadašnje stanje, čak je i kulturni dijalog u to vrijeme cvao: moglo je to izgledati kao nuđenje dokaza za genocidnost onog drugog, ali propagandnom razmjenom imali smo barem uvid u to. Ako ništa drugo, tada su nas te stvari – „njihove” knjige ili filmovi još zanimale. O tadašnjim ekonomskim odnosima, trgovini oružjem, naftom, mesom, cigaretama i drogom da i ne govorimo: ne vjerujem da se i u Srbiji mnogo zna o tenkovima M-84 iz „Đure Đakovića”, koje su na temelju predratnog ugovora JNA, hrvatski i srpski partneri uredno isporučivali Kuvajtu u vrijeme dok su stotinjak kilometara istočnije vodili ulične borbe za Vukovar.

Danas, ponovimo, susreti političkih lidera su rijetki, kurtoazni i iznuđeni uvrtanjem ruku od strane Brisela, ukupna trgovinska razmjena između Hrvatske i Srbije stala bi u dva šlepera nafte iz 1992, a kulturna se svodi na uvoz i izvoz turbofolka i imbecilne televizijske konfekcije, te po svojoj prirodi više spada pod točku b) odnosno trgovinsku razmjenu.

Kad se iz tih premisa izvuče matematički zaključak kako hrvatsko-srpske odnose mogu popraviti samo Tuđman i Milošević, odnosno njihovi politički epigoni, to može zazvučati kao dosjetka ili aforizam, ali upućuje na srž problema, skrivenu zamku prekrivenu suhim lišćem. Zamka je, naime, u identificiranju, nazovimo ih tako, subjekata odnosa: tko su te – kako bi rekao Maks Dizdar – što su te, da prostiš, Hrvatska i Srbija?

Onima, naime, koji bi odnose kao kolokvijalno dobrosusjedske još uvijek kako-tako održavali, legitimitet za to oduzimaju i jedni i drugi: prvi zato što u njima vide izdajice svog entiteta, a drugi zato što u njima ne vide dovoljno reprezentativne uzorke za dokazivanje mitova o drugom entitetu.

Ja, recimo, imam odlične odnose sa nekim Srbima. Nekoliko stotina hiljada Srba gledalo me na raznim televizijama, desetine hiljada njih čita moje tekstove u beogradskim medijima, nekoliko hiljada njih čitalo je moje knjige, nekoliko stotina njih popilo je sa mnom piće, nekoliko desetaka njih su mi drugari, s nekoliko pripadnika srpskog naroda održavam i prisne prijateljske odnose, a s jednom čak i seksualne. Što to, međutim, znači za odnose Hrvatske i Srbije?

Prije točno godinu dana pozvan sam da gostujem na RTS-u, i da u nekoj benignoj emisiji kulturnog programa govorim o srpskom izdanju mog romana. Koji dan prije emisije Hrvatska je priznala Republiku Kosovo i moje je gostovanje iznenada otkazano s obrazloženjem urednika kako je „stvar nezgodna, jer sam ja s druge strane”. Niti tjedan-dva kasnije, kao da se ništa dogodilo nije, opet sam pozvan da gostujem na RTS-u, ali sada na nekakvom okruglom stolu o Jasenovcu. Poziv sam, naravno, vrlo nepristojno odbio: kao pisac, naime, nisam dobrodošao jer sam Hrvat, a kao Hrvat sam dobrodošao samo kao svjedok optužbe.

Koji je poučak te priče? Kao pisac, čovjek ili muškarac ja odnose sa Srbijom uređujem u bibliotekama, kafani ili u krevetu, ali kao službeni Hrvat sa službenom Srbijom odnose uređujem u Policijskoj stanici Vračar, prijavljujući boravak svaka tri mjeseca, i to je otprilike sve. Toj, službenoj Srbiji, važniji je kurtoazni susret s „neprijateljem” zato što takav susret ne služi za unaprijeđenje susjedskih odnosa, to ionako nikoga ne zanima, već za učvršćivanje unutrašnjopolitičkih pozicija, na kojima se srpstvo uvijek definira odnosom prema hrvatstvu, i obrnuto. To je, naravno, već otrcana teza – to naime da loši odnosi Hrvata i Srba i jednima i drugima trebaju za unutrašnje potrebe – ali koliko god otrcana toliko i točna.

Stvar je, ne znam kako bih to bolje objasnio, u odnosu prema odnosu. Dokle god se vlastiti identitet definira odnosom „prema” drugom, a ne „sa” drugim ti odnosi su jednosmjerni i isključivo unutrašnji. Odnos sa samim sobom ima i svoj stručni naziv, a veliki teoretičar Vudi Alen dao mu je i točnu definiciju: „Masturbiranje je vođenje ljubavi s jedinom osobom koju zaista voliš”.

Ljudi koji ne volena taj način, i kojima je za odnos potreban drugi, u toj igri smetaju. Drkadžijski establišment ih prezire, jer razaraju idilu samodovoljnog, samozadovoljnog i samozadovoljenog krda. Neprijatelje iz drugog krda ne voli, ali ih poštuje, jer su isti: „Poštujem ga,jer je iskreni ustaša/četnik i s njim znam na čemu sam”. Ratno-urbana mitologija puna je takvih heroja. Zato je za odnose kakve Hrvati i Srbi žele više učinio notorni kriminalac Ljubiša Buha Čume, dragi gost junačke Sinjske krajine i hrvatskih ratnih veterana, nego što će ikada moći, recimo, Mirjana Miočinović, koja je u nedavnoj polemici na stranicama „Politike” gotovo jedina prihvatila poruku Slavenke Drakulić da se bez suočavanja sa vlastitim demonima ni Beograd ni Zagreb ne mogu čista srca vraćati jedan drugom. Kad je gospođa Miočinović tako prošla u društvu liberalnih srpskih umova nije teško zamisliti kako bi prošla među onima što se ne kite liberalnom bižuterijom.

Zato te odnose ne mogu popraviti pisci, intelektualci, dobronamjerni političari i misleći ljudi, oni koji nisu dovoljno Hrvati i Srbi da bi gradili hrvatsko-srpske odnose nego oni sa certifikatom o nacionalnom pedigreu. Ti odnosi, naravno, neće biti dobri, ali, kako sam barem ja shvatio, nitko nije ni spominjao dobre odnose nego hrvatsko-srpske.

Književnik