Petak, 19.06.2026. ✝ Verski kalendar € Kursna lista

Vaskrsenje

INTELEKTUALAC U TRANZICIJI
U „Korinćanima poslanici prvoj“, apostol Pavle koji sebe nije smatrao dostojnim „nazvati se apostol, jer goni(h) crkvu Božiju“, piše: „I ako nema vaskrsenija mrtvijeh, to ni Hristos ne usta. A ako Hristos ne usta, uzalud dakle propovijedanje naše, a uzalud i vjera vaša.“

Ako je vaskrsenje samo simbolički čin, onda je hrišćanska vera besmislena – to sa apostolom Pavlom tvrde sve hrišćanske crkve. Smisao hrišćanstva, dakle, jeste u veri ne samo u vaskrsenje Boga, jer Bog, po svojoj besmrtnoj prirodi, može ulaziti u smrt i iz nje izlaziti, nego i u vaskrsenje čoveka koji je po svojoj prirodi smrtan.

Onoga ko poriče vaskrsenje tela, a sebe smatra hrišćaninom, Tertulijan je nazivao jeretikom. U spisu „O ploti Hristovoj“, potkraj drugog ili na početku trećeg veka, Tertulijan je najpreciznije moguće objasnio narav hrišćanske vere, rekavši da je to vera u apsurd. Credo quia absurdum; verujem jer je besmisleno; verujem uprkos apsurdnosti.

„Druge vere slave cikluse rađanja i smrti; hrišćanstvo tvrdi da se ciklus, u jedinstvenom istorijskom trenutku, obrnuo i da se mrtav čovek vratio u život!“, piše Elejn Pejgels u knjizi „Gnostička jevanđelja“.

Svoje ustajanje iz mrtvih, koje je, po jevanđeoskom predanju, Hristos nagovestio svojim čudima – nešto je nemoguće, nešto neprirodno što se u saznanje ne može upisati kao činjenica, niti u iskustvo kao događaj. Nešto, dakle, nepojamno i nadiskustveno.

Hrišćanska religija utemeljuje se na veri u istinitost evidencije apostola, u to da im se, posle trodnevne smrti, Hristos ukazao, ne u uobrazilji, nego kao čovek u realnosti. Dva milenijuma hrišćanske vere temelji se, dakle, na veri u predanje o evidenciji koja ne podleže nikakvoj proveri. Temelj vere u Hrista, paradoksalno, nalazi se s one strane Hristovog života.

„Bez obzira na to kakva je priroda tih doživljaja, oni predstavljaju izvor i osvetu hrišćanstva“, piše o vaskrsenju Mirča Elijade u drugoj svesci kapitalnog dela „Istorija verovanja i religijskih ideja“. Ovde nam se otkriva politička podloga verovanja u vaskrsenje.

Da nije iskrsla vera u vaskrsenje, jasno je da hrišćanstvo ne bi moglo da se organizuje u konkurentsku religioznu organizaciju koja će naposletku zadobiti primat državne religije.

S jedne strane, apostoli, kao oni kojima se veruje da svedoče vaskrsenje, uspostavljaju prvobitnu hijerarhiju kao osnovu današnje crkvene strukture. S druge strane, pomoću ideje vaskrsenja, hrišćanstvo vernicima nudi najoriginalniju koncepciju besmrtnosti, a koja je u korenu svih svetskih religija. „Bog, to je u fantaziji zadovoljen nagon čoveka za srećom“, primećuje Ludvig Fojerbah u „Predavanjima o suštini religije“. Nagon za srećom, koji je svojstven čoveku, hrišćanstvo, idejom o vaskrsenju, maksimalno konceptualizuje.

Kad kažemo da se temelj hrišćanske religije nalazi s one strane Hristovog života i da potiče iz narativa o njegovoj zagrobnoj pojavi, to, takođe, pretpostavlja političke implikacije. Hrist se za života obraćao pre svega siromašnima i poniženima, onima na dnu, kako bi rekao Maksim Gorki. To i takvo hrišćanstvo koje se utemeljuje u Hristovom životu, a ne posle i izvan njega, zahteva ukidanje eksploatacije čoveka od strane čoveka na Zemlji. Taj zahtev, pak, artikuliše se kroz zagovor sveopšte ljubavi, a ne kroz mržnju i osvetu. To i takvo hrišćanstvo, najrevolucionarniji je pokret za koji znamo, jer je revolucionaran ne samo u očekivanju promene na suprotnoj strani, nego i u očekivanju promene kod samih revolucionara koji bi, pre svega, trebalo da ljube neprijatelje svoje. Dogmom o Vaskrsenju, ovaj se bunt najpre pripitomljuje, a vremenom, kako crkva postaje sve snažnija kao, inherentno politička, organizacija, on se i odbacuje, da bi se, konačno, crkva, naročito u vreme Inkvizicije, uspostavila kao institucija koja ga rigorozno suzbija.

Iako crkveno hrišćanstvo ocrtava specifičan lik „intelektualca“, kontemplativnog, sozercatelnog čoveka koji se svojevoljno udaljuje od društva i javnosti, onaj koji veruje u vaskrsenje, kako nam iskustvo govori, nije obavezno onaj koji, skrušeno ili pak sa žarom, trpi nedaće ovog sveta, očekujući posle smrti konačni sud i poravnanje nepravdi, nego može biti, a često i jeste, onaj koji se ne miri s nepravdom na zemlji. Kao što nema tog oblika ateizma koji pojedinca automatski štiti od pada u konformizam, isto tako nema ni te vere u vaskrsenje koja automatski pojedinca odstranjuje iz sfere potreba drugih ili ga, pak, automatski pretvara u dobročinitelja.

Komentari0
Molimo vas da sе u komеntarima držitе tеmе tеksta. Rеdakcija Politikе ONLINE zadržava pravo da – ukoliko ih procеni kao nеumеsnе - skrati ili nе objavi komеntarе koji sadržе osvrtе na nеčiju ličnost i privatan život, uvrеdе na račun autora tеksta i/ili članova rеdakcijе „Politikе“ kao i bilo kakvu prеtnju, nеpristojan rеčnik, govor mržnjе, rasnе i nacionalnе uvrеdе ili bilo kakav nеzakonit sadržaj. Komеntarе pisanе vеrzalom i linkovе na drugе sajtovе nе objavljujеmo. Politika ONLINE nеma nikakvu obavеzu obrazlaganja odluka vеzanih za skraćivanjе komеntara i njihovo objavljivanjе. Rеdakcija nе odgovara za stavovе čitalaca iznеsеnе u komеntarima. Vaš komеntar možе sadržati najvišе 1.000 pojеdinačnih karaktеra, i smatra sе da stе slanjеm komеntara potvrdili saglasnost sa gorе navеdеnim pravilima.
This site is protected by reCAPTCHA and the Google Privacy Policy and Terms of Service apply.

Komentar uspešno dodat!

Vaš komentar će biti vidljiv čim ga administrator odobri.