Osveta

Kako starimo, prijatelja i školskih drugova je sve manje. Nekada smo novine čitali od prve strane, a danas od poslednje, tamo gde su čitulje. Moj školski drug N. jedan je od retkih s kojim sam stalno u kontaktu još od srednje škole. Svih ovih godina viđamo se povremeno i uvek imamo o čemu da razgovaramo. Kada smo završili srednju školu, ja sam otišao u svet umetnosti, on u svet prava. Posle završenih studija, otišao je u Francusku. Magistrirao je i doktorirao na Sorboni i postao poznati beogradski advokat. Učestvovao je u nizu velikih sudskih procesa i uglavnom iz njih izlazio kao pobednik. Često u svojim odbranama na sudu citira Platona, Aristotela, Cicerona… Ponekad mi čita svoje pripremljene govore za sud. To su vrhunski literarno-pravni eseji. Često se pojavljuje na televiziji, piše priloge u novinama i raznim stručnim revijama. Vodi računa o svom izgledu, uvek je besprekorno obučen i u dobroj kondiciji. Bar jednom nedeljno odlazi u luksuzni hotel gde pliva i vežba. Šiša se kod najboljeg frizera u gradu. Pun je životne energije i stalno u pokretu. Nikad se nije oženio. Niko nije znao zašto.
Kada se sretnemo, ja njemu pričam o događajima na filmu i televiziji, novim knjigama, a on meni o ubistvima, silovanjima i zločincima koje brani na sudu. Često se dotaknemo prošlosti, školskih dana i drugara kojih više nema. Svesni smo da nam vreme polako ističe kao u peščanom satu, brojimo dane, mesece i godine. Prošle nedelje kada smo se našli, delovao mi je nekako odsutan i zamišljen. Čekao sam da mi sam kaže u čemu je problem. I nisam morao dugo da čekam. Nagnuo se prema meni i rekao mi jedva čujnim glasom: „Danas sam na ulici sreo jednog čoveka koga nisam video trideset, četrdeset godina.” – „Ko je to bio?” – „Moj profesor fizičkog iz osnovne škole.” – „Pa…” „To je čovek koga mrzim najviše na svetu. Godinama smišljam kako da mu se osvetim… on mi je upropastio život…”.
Nastala je tišina. Tako smo sedeli oko pola sata, ćuteći, a onda su reči prosto provalile iz njega:
Nikada ti nisam pričao o tome šta mi se dogodilo kada sam bio dete. Godinama čuvam tu tajnu. Imao sam deset godina, bio sam sa izviđačima na moru u Krašićima. Spavali smo u šatorima po dvojica, moj cimer je dobio šarlah i morali su da ga vrate za Beograd. Ja sam ostao sam u šatoru. Jedne noći, bilo je veliko nevreme, vetar, kiša, gromovi, uplašio sam se i otišao u šator kod vođe puta, našeg nastavnika fizičkog. Tokom noći legao je pored mene, zagrlio me… I počeo da me ljubi… Plakao sam, molio da me pusti… Ništa nije vredelo... Trajalo je to sedam dana koliko smo bili na moru… svaka noć mi je bila pakao…Tu tajnu sam duboko zakopao u sebe, nikome nisam o tome govorio.
Kada sam se vratio kući počeo sam da sanjam isti san. Veliki talas s pučine ide ka meni. Hvata me panika. Vičem, ali nema glasa. Plačem, a nema suza. Osećam na sebi njegove ruke, zadah iz njegovih usta, njegovo telo koje me pritiska. Budim se, dušek ispod mene je mokar. I to se ponavlja iz noći u noć. Majka mi stavlja ispod jastuka neke mirisne trave. Od mirisa trave ne mogu da dišem. Zabranjuju mi da pred spavanje uveče pijem vodu. Ništa se ne menja. Sanjam isti san. Majka me vodi kod doktora. Doktor insistira da mu prepričam šta sanjam. Ništa nisam rekao, ćutao sam. Ne želim da zaspim. Želim da ostanem budan cele noći. Oči se sklapaju same od sebe. San je isti. Sanjam njegove ruke. Talas me prekriva. Dušak je ujutru mokar. I tako mesecima. Na sreću, odselili smo se, promenio sam školu, ali su snovi ostali, za ceo život. Da me muče i da me sećaju.
Smišljao sam kao dete razne osvete. Maštao sam kako ću se osvetiti tom čoveku koji mi je naneo toliko zla. Da se na biciklu zaletim u njega, da ga oborim i da glavom udari u pločnik, da ga na pešačkom prelazu gurnem pod auto…Naravno, ništa od toga nije se ostvarilo. Nećeš verovati, posle toliko godina sretnem ga juče na ulici. Oronuo, zarozan, ruke mu se tresu. U uglu usana bela pena, stoji bespomoćno, ne zna kuda će… Očigledno, potpuna demencija…
Priđem, uhvatim ga za ruku. I pokušam da razgovaram sa njim. „Da li me se sećate, ja sam vaš učenik.” Nikakva reakcija. Zaustavim taksi, u džepu mu nađem ličnu kartu, pročitam adresu. Odvedem ga kući. Mali stan, zapušten… On seo na krevet, gleda mene, ja gledam njega… I učini mi se da me je prepoznao, kao da bi nešto da kaže, ali se čuje samo krkljanje… Ko zna koliko je dečaka poput mene maštalo da mu se osveti…. Pomislio sam: sada je pravi trenutak za to. Uzmem veliki jastuk, pođem ka njemu, vidim mu u oku suza, kliznu niz lice… Shvatim: ispred mene sedi živ, a u stvari mrtav čovek. Priroda je uradila ono što ja nisam stigao. Pozovem hitnu pomoć, i napustim stan. Šta je dalje bilo, ne znam i ne zanima me. Dixi et salvavi animam meam! Rekoh i spasih dušu svoju! Krivim sebe što o ovome nisam ranije govorio. Možda bi to nekoga spaslo da ne doživi to što sam ja doživeo. Nisam imao hrabrosti ni pred sobom, ni pred drugima. I još nešto da ti kažem: prvi put posle toliko godina mirno sam spavao i ništa nisam sanjao…”
Profesor Fakulteta dramskih umetnosti
Prilozi objavljeni u rubrici „Pogledi” odražavaju stavove autora, ne uvek i uređivačku politiku lista
Подели ову вест
Komentar uspešno dodat!
Vaš komentar će biti vidljiv čim ga administrator odobri.


