Recenzije u pomoć
(Na kraju serije tekstova: Kako vrednovati naučni rad?)
Aktuelno pitanje o proceni nauke nastalo je pre svega zbog nedovoljnog oslanjanja na naučnu tradiciju u konstruisanju odgovarajućih mehanizama i zbog preteranog entuzijazma u pogledu takozvane „kvantifikacije naučnih rezultata“.
Ovakav pristup, iako nesporno motivisan realnom potrebom da se u srpskoj nauci odvoji žito od kukolja, u stvarnosti je doveo do gušenja žita kukoljem, jer je umesto insistiranja na kvalitetu, kao jedini kriterijum „naučne kompetentnosti“ (ni manje, ni više) postavio broj objavljenih radova.
Objaviti se, naravno, može svašta, a broj objavljenih radova nikada nije stajao ni u kakvoj vezi sa kvalitetom naučnog rada.
Poseban problem u takozvanoj kvantifikaciji naučnih rezultata leži u neuvažavanju suštinske razlike između prirodnih i društvenih nauka. Pri tome nije reč o nekakvoj potrebi da se kvantitativni kriterijumi za ove nauke razlikuju, već u činjenici da društvene nauke u načelu nije moguće smisleno kvantifikovati, ništa više nego što se može kvantifikovati umetnost.
Možda je moguće brojevima meriti rezultate u prirodnim i tehničkim naukama. Primera radi, kroz broj patenata, uspešnih eksperimentalnih rezultata ili obavljenih kolektivnih empirijskih istraživanja. Istovremeno, nemoguće je brojevima meriti kvalitet sociološke analize, originalnost nečijih ideja o društvenom uređenju, ili realni uticaj nečijeg rada na kretanje nauke u njegovoj oblasti.
Nemoguće je, slično tome, meriti brojkama „kompetentnost“ nekog slikara po broju naslikanih slika, ili kompetentnost nekog muzičara po broju izvedenih kompozicija. Iskustvo je, štaviše, pokazalo da u društvenim i humanističkim naukama veliki volumen rada često koincidira sa prosečnim ili ispodprosečnim kvalitetom.
Namera ovog priloga nije da kritikuje, već da predloži rešenje. To rešenje mora biti na tragu naučne tradicije, tj. mora se zasnivati na proceni najuticajnijih i najuglednijih stručnjaka priznatih od svoje struke, a ne od nekakvog administrativnog aparata koji barata brojkama.
U svakoj naučnoj zajednici tačno se zna ko su ljudi koji imaju međunarodnu propulzivnost, i u svakoj naučnoj oblasti mora postojati međunarodni element procene.
U sadašnjem sistemu naučna kompetentnost se procenjuje nekakvim algoritmom koji podrazumeva neprestano pisanije i objavljivanje po principu što više, to bolje.
Pri tome se otvoreno diskriminišu inostrane publikacije, jer se ne boduju više od domaćih, što je pravi apsurd. Koristi se izvesna međunarodna lista koju ponegde nazivaju i „Florida indeksom“, koja obuhvata gotovo isključivo američke časopise.
Umesto te metode, bilo bi, recimo, korisno videti kakva je stvarna kompetentnost naučnika u Srbiji, kroz, recimo, njihov međunarodni profil.
Efikasnost naučnog rada može se procenjivati primenom međunarodnog recenziranja. Pri tome, dovoljno je, recimo, da svaka naučna ustanova obezbedi recenzije ukupnog rada svojih zaposlenih naučnika svakih pet godina (aktuelno trajanje jednog projektnog perioda za finansiranje naučnog rada u Srbiji) od strane kolega sa referentnih naučnih ustanova.
U društvenim naukama to bi, recimo, bili, pored univerzitetskih centara u anglosaksonskom, germanskom i romanskom svetu, specijalizovani instituti poput nemačkog Maks Plank instituta, austrijskog Instituta za humanističke nauke ili Instituta za napredne studije, mađarskog Kolegium Budapesta, češkog Instituta za interdisciplinarna istraživanja pri Karlovom univerzitetu u Pragu itd.
Ove recenzije, u načelu, nisu subjektivne i ne pišu se po narudžbi, jer takva tradicija je ugrađena u strukturu institucionalnog i motivacionog okvira za samo bavljenje naukom. Takve recenzije je u najvećem broju slučajeva moguće dobiti, a njihova cena je svakako manja od cene ogromnog administrativnog postupka koji pokušava da naučnu svest i kvalitet svede u tabele i epruvete.
Rezultati recenziranja, upoređeni sa recenzijama domaćih kolega, tada bi se, otprilike, uslovno i veoma okvirno, približili nekakvoj iole realnoj proceni „naučne kompetentnosti“ istraživača.
Konačno, ključnu ulogu u organizaciji recenziranja morale bi da igraju specijalizovane komisije za svaku disciplinu, uz konsultovanje autora čiji se rad recenzira. Takvo recenziranje ne mogu organizovati administrativni službenici, jer ono nije administrativna stvar, nego zadire u sam meritum naučnog razvoja koji je specifičan za svaku naučnu oblast.
U društvenim naukama, kvantifikaciju treba odbaciti. Ona nema značaja kao pokazatelj naučnog kvaliteta, već isključivo kao indikator nečije snalažljivosti, spremnosti na kompromise i motivacije da se što više zaradi, a ne da se što kvalitetnije radi.
Kada je reč o prirodnim naukama, moj zaključak je isti onakav kakav bi trebalo da bude zaključak prirodnih i tehničkih naučnika kada je reč o društvenim i humanističkim naukama: ne znam. Neka prirodnjaci odluče o načinu vrednovanja prirodnih nauka - to im je struka. A neka „društvenjaci“, čiji je deo civilizacijskog korpusa i Aristotel - svesni njegove konstatacije da razuman čovek zna šta se može meriti sa kolikom preciznošću - iznađu tradiciji primereniji način vrednovanja naučnog rada.
Naučni savetnik, Institut za međunarodnu politiku i privredu, Beogra
Подели ову вест
Komentar uspešno dodat!
Vaš komentar će biti vidljiv čim ga administrator odobri.


