Bosančica je srpski brzopis

Nagrada Slavističkog društva Srbije „Pavle Ivić” za 2009. godinu, koja se dodeljuje za najbolji rad iz oblasti nauke o jeziku, dodeljena je dr Radi Stijović, vanrednom profesoru na Megatrend univerzitetu i višem naučnom saradniku Instituta za srpski jezik Srpske akademije nauka i umetnosti. Priznanje je uručeno za knjigu „Govor gornjih Vasojevića” u izdanju SANU i Instituta za srpski jezik SANU. Rada Stijović je sekretar Odbora SANU za proučavanje Kosova i Metohije, i stalni saradnik „Politikinog” dodatka Kultura, umetnost, nauka u rubrici „Slovo o jeziku”.

Koliko pažnje posvećujemo istraživanju dijalekta?

Dvadeseti vek se s pravom naziva zlatnim vekom srpske dijalektologije. Objavljivani su i objavljuju se dijalekatski rečnici, a 1905. godine pokrenut je renomirani naučni časopis Srpski dijalektološki zbornik, koji do danas izlazi. Još međutim postoje krajevi čiji jezički sistemi nisu monografski opisani, a potrebno je izraditi i rečnike svakog dijalekatskog tipa. Ono u čemu najviše zaostajemo za Evropom jesu lingvistički atlasi. U tom poslu su nas ometali, s jedne strane, ratovi, a, s druge, sticaj okolnosti – pre nego što smo počeli da pravimo svoje nacionalne atlase ušli smo u međunarodne projekte (Opšteslovenski, Evropski i Opštekarpatski atlas), što je bila naša naučna obaveza, ali nam je odvlačilo snage.

Zbog toga nedovršeni zadaci stavljaju našu nauku pred krupan i hitan zadatak jer, kao što je poznato, dijalekti nestaju (zbog uticaja škole, televizije, odlaska stanovništva iz sela u gradove, itd.). Zato ih je potrebno što pre zabeležiti, jer oni nisu samo lingvistički dokumenti, već i svedočanstvo o našoj prošlosti, običajima, kontaktima sa drugim narodima.

U Gracu sarađujete na projektu „Razlike između bosanskog/bošnjačkog, hrvatskog i srpskog jezika”. U kojim prilikama se one svesno brišu a u kojim naglašavaju preko mere?

Kod nas se te razlike niti brišu niti naglašavaju. Srpski lingvisti stoje na stanovištu na kojem su stajali i ranije – između Makedonije i Slovenije postoji jedan lingvistički književni jezik i četiri politička. Razlika među književnim jezicima zapravo i nema, bar ne onih koje bi govorile da su to posebni jezici. One su, mahom, leksičke prirode i ponešto fonetske: Srbi kažu duvan i hemija, Hrvati duhan i kemija, Bošnjaci uvode glas h i tamo gde mu etimološki nije mesto – hudovica i hrđa. Ima nešto razlika u tvorbi reči, morfologiji i sintaksi, ali nijedna od njih nije sistemskog karaktera da bi potvrdila tezu o posebnim jezicima. Razlike su, međutim, svesno pravljene na drugim stranama iz političkih razloga jer je srpski jezik pomogao Hrvatima da integrišu sve katolike u jednu naciju, a kasnije potenciranje razlika je trebalo da ih odvoji od Srba i dokaže posebnost njihovog jezika. O posebnosti naravno ne može biti ni govora. Dovoljno je uzeti prve priručnike koje su Hrvati napravili posle odluke njihovog Sabora o prihvatanju Vukovog dijalekta za osnovicu književnog jezika (Maretićevu gramatiku, pravopis Ivana Broza i Broz-Ivekovićev rečnik), pa to videti. U njima jasno stoji da su dela napisana na osnovu srpskih izvora: Vukovih i Daničićevih sabranih dela, zatim dela Milana Đ. Milićevića, Šapčanina, Ljubibratića i svega nekoliko Hrvata.

Istraživač ste srpskog jezika na Kosovu i Metohiji gde ste četiri godine predavali studentima. Zbog čega je jezik pokrajine izazovan za istraživače?

Zna se da je ova srpska pokrajina kolevka dvaju srpskih dijalekata: kosovsko-resavskog, koji je migracijama raznet na severoistok do Đerdapa, i prizrensko-južnomoravskog, koji se iz prizrenskog regiona razlio dolinom Južne Morave do Stalaća. Migracije su krenule mnogo pre albanskog naseljavanja ovih prostora, a to znamo i po tome što prizrensko-južnomoravski dijalekat van ove naše pokrajine nema one osobine koje su dobijene pod uticajem albanskog, pa i turskog jezika. Urađeno je više monografija o govorima ovog područja (opisan je govor Prizrena, Sretečke župe, Sirinićke župe, Šarplaninske gore, Severne Metohije, Ibarskog Kolašina itd.). Sa ovog područja je i prvi naš dijalekatski rečnik.

Sticajem okolnosti neka su istraživanja ponajbolje urađena upravo na ovom prostoru. Dalekovidošću akademika Pavla Ivića i pregalaštvom prof. dr Svetozara Stijovića i njegovih saradnika spaseni su onomastički podaci sa prostora KiM na kojima su živeli Srbi pre nego što su ih privremeno napustili. Ta prikupljena građa pouzdano svedoči o kontinuitetu srpskog življa na ovim prostorima.

U Prištini izlazi nezavisni magazin na bosanskom jeziku „Alem”, pa je istoričar jezika Radivoj Mladenović primetio da se promovisanjem bosanskog/bošnjačkog jezika namerno pravi terminološka zbrka kako se ime Bošnjak ne bi poistovetilo samo sa Bosnom, već i sa KiM, što opet nosi nove zaključke…

Profesor Mladenović je potpuno u pravu. Međutim, termin bosanski jezik ne može se prihvatiti ni kada je reč o teritoriji Bosne i Hercegovine, jer u BiH žive i Srbi i Hrvati. Ako je svakom narodu dato pravo da ime jezika kojim govori naziva po sopstvenom imenu, onda to pravo moraju imati i Srbi i Hrvati. Bošnjaci svoj jezik ne mogu nazivati bosanski, jer pridev izveden od imenice Bošnjak može biti samo bošnjački nikako bosanski (kao što je od Rus – ruski, od Nemac – nemački i sl.). Iza ovoga se nedvosmisleno krije hegemonizam, želja za unitarnom državom, brisanjem srpskog, a i hrvatskog, imena. Već više od jednog veka pokušava se sa stvaranjem bosanske nacije i bosanskog jezika, a govori se i o posebnom bosanskom pismu bosančici, kao i o posebnoj, bogumilskoj veri na ovim prostorima. Ni ranije, kao ni u najnovije vreme, nije se uspelo sa nametanjem bosanske nacije pravoslavnim Srbima, a nauka je dokazala da ni bosančica nije nikakvo posebno pismo već srpski brzopis prenet sa srpskog na bosanski dvor u vreme Tvrtka Kotromanića.

Mirjana Sretenović

--------------------------------------------------

Kako ocenjujete govornu kulturu novinara?

Kada je pisani jezik u pitanju, ima novinara čije tekstove s uživanjem čitam – zbog pravilnog jezika, istančanog jezičkog osećanja, zbog biranog i negovanog izraza. Kada je govorni jezik u pitanju, tu se veoma mnogo greši u akcentu, a prilično i u izgovoru pojedinih glasova (npr. veoma otvoreno e i o). Postoji i nešto što je van jezičkih preskripcija i norme, ali na svoj način zagađuje jezičku sredinu – to je prostački jezik, jezik natrunjen besramnim psovkama ili vulgarnim, opsenim rečima. Emisije koje se prikazuju na TV-u i članci u pojedinim novinama često su na ivici dobrog ukusa – po sadržaju, a time i po jeziku. Mada su se granice između dopuštenog i neprihvatljivog pomerile, mnogi tabui skinuti, potrebno je ponekad imati više ukusa u onome što se piše i govori.