Ako treba, ja ću otići na Haški tribunal
Ratko Mladić, ratni komandant bosanskih Srba, nije zabeležio u svom dnevniku šta je rekao 28. decembra 1995. godine u kabinetu Slobodana Miloševića u Beogradu, na savetovanju rukovodstva Vojske Republike Srpske s političkim i vojnim vrhom Jugoslavije. Ali to piše u stenogramu-zapisniku koji je bio uz dnevnike pronađene u njegovoj kući 23. februara ove godine.
Ratko Mladić: „Ne verujem Džovlanu (glavnokomandujući međunarodnih snaga u BiH). Ako treba ja ću otići na Haški tribunal, jer vi to niste obezbedili i ako je to žrtva srpskog jedinstva – u redu. Želim da vam pomognem, ali ne može se VRS optuživati... I skromno da kažem da je VRS iznela glavni teret i ne prihvatam la su SAD nama ovo obezbedile – mi smo i vi odbranili Banjaluku... Vreme će reći i oceniti, nismo se mi pokolebali ni kada su nas bombardovali oni koji nam sada nude mir i pomoć... Ja ne prihvatam da mene niko tako na sraman način ukloni, a pošto vidim da su se i ovi na Palama odrekli mogu otići jer svugde će mi biti lično bolje jer na ovoj dužnosti sam živ pečen – nedopečen... Dejtonski sporazum ima nesagledive negativne posledice jer oko 150.000 ljudi moramo iseliti, nismo dobili izlaz na more što je šamar narodu, Hercegovina je odsečena – praktično je prirepak Crne Gore, Igman, Bjelašnica, Jahorina su nam uzeti. Vojsku Republike Srpske optužuju i za Krajinu i za 13 opština u našoj Krajini i da vas obavestim u Sarajevu niko neće ostati... Želim da vam kažem da će biti teškoća u sprovođenju Dejtonskog sporazuma. Skrenite im pažnju da mi nismo stoka i tražimo saradnju... jer kako nam danas ulaze u fabrike, sutra će u spavaće sobe. Neću moći sprečiti srpskog mladića da raspali ZOLjOM po njima kada se ponašaju kao okupatori... Treba tražiti svugde saveznike i ne verujem da će SAD nama pomoći, a njima odmoći i mislim da smo i u prošlom vremenu ginuli za njih i njihov cvet na Balkanu zalivali našom krvlju. Ne želim la budem opterećenje srpskom narodu, ako trebam da odem – otići ću, ali odbijam sve napade na VRS, taman da su i od gospod Boga.
Slobodan Milošević: Nemamo nameru da izručujemo nikoga, čak ni Radovana Karadžići, a kamoli tebe, Ratko. Haški tribunal zaboravite. Nigde neće kročiti nogom da bi nekoga hapsili. To su političke igre i nema veze s pravosuđem. Ja sam u Parizu tražio da uđe u Sporazum klauzula sledeće sadržine: „Strane sarađuju u progonu odgovornih za ratne zločine”, to je univerzalno i ja bez toga nisam hteo da potpišem.
Ratko Mladić: Niko ne može Ratka Mladića živog sahraniti. Oni će nas naterati da mene isporučite, a suđenje meni je suđenje srpskom narodu i vama i Perišiću.

Bilo je to finale 1995. godine čija je druga polovina bila obeležena hrvatskom „Olujom” koja je etnički očistila Krajinu od Srba, Dejtonskim sporazumom i Mladićevim pregovorima s Francuzima, Rusima i funkcionerima Srbije o sudbini dvojice francuskih pilota.
Ratko Mladić je verovao u snagu svoje vojske i svog oružja i onda kada su porazi i gubitak teritorije postali stvarnost. I kada je pad Banjaluke zavisio od odluke Hrvata da li će je zauzeti, a ne od mogućnosti Srba da je odbrane, komandant bosanskih Srba se čvrsto držao rečenice koju je 14. jula 1994. zapisao u svoj dnevnika velikim slovima „PLAN ODBITI, RAT DOBITI!”.
Ta rečenica, koja se odnosila na plan Kontakt grupe, obeležiće i razgovore vođene u leto i jesen 1995. godine o Sporazumu u Dejtonu.
Na prvoj stranici „rokovnika braon boje bez natpisa”, pod datumom 25. avgust 1995, sa sastanka „srpskog rukovodstva u Dobanovcima”, Mladić odmah na početku beleži pitanje Radovana Karadžića: „Je li s Krajinom gotovo, imamo li nameru da je vraćamo”. Slobodan Milošević nije gubio vremena, ulazak hrvatske vojske u Knin za njega je bio nepovratan čin, a rukovodstvu bosanskih Srba zato je sasuo rečenicu o njihovoj mogućoj budućnosti: „Brzim ratom bi prestala ideja i teorijski o RS”. Izgledalo je da Karadžić u tom momentu, kada je pred očima svima bio egzodus Srba iz Krajine, nema više dileme: „Nećemo mi reći NE američkoj varijanti”. Pokazaće se kasnije da to ipak nije ni njegov, a naročito ne stav Ratka Mladića.
„U Dejtonu su Srbi zauzeli mesto u srcima Amerikanaca koje su do sada imali Muslimani”, rečenica je s kojom Slobodan Milošević dočekuje u Dobanovcima 27. novembra 1995. godine rukovodstvo bosanskih Srba. Predsednik Srbije je tvrdio: „Mi smo dobili ½ BiH, izlaz na more, nema nijednog grada na Savi koji nije naš, nema ni na Drini (sem Goražda) koji nije naš... Dobijena je država zapadno od Drine gdje nikada nije postojala... Krajišnikove urlike da su nam SAD neprijateljska strana nastojao sam da stišam”.
Nije, međutim, Krajišnik bio glavni problem Miloševića koji je Mladiću i njegovim starešinama rekao: „Za nas je najbitnije da vojska ima pozitivan stav prema mirovnom procesu. Ove mape i granice su fiksne i ne mogu se menjati lokalnom i globalnom vojnom akcijom i to se ne bi smatralo ratom već čisto terorističkom akcijom. Nema više krojenja mapa rato”
Svoje sagovornike Milošević je savetovao: „Oslobodite se Rusa, oni ne mogu ni sebi pomoći... Rusi isključivo brinu o svom interesu i njima je bitno da imaju dobre odnose sa SAD i spremni su da nas prodaju”
O Miloševićevim rečima „uži deo Generalštaba Vojske Republike Srpske” razgovarao je 31. 11. 95. na KM (komandno mesto), ali u dnevniku se ne beleži nijedna reakcija, njih zato ima sa sastanka vrhovne komande RS održane 1. decembra. Mladić beleži da se Krajišnik u izlaganju „nije dotakao ključnih pitanja”. Slede citati Karadžića i Buhe.
Predsednik RS: „U poslednjem trenutku smo se izvukli, mogli smo zaglaviti u unitarnoj Bosni”.
Ministar spoljnih poslova RS: „Mogli smo da biramo između nešto i ništa. Stav vojske sažet je bio u rečenici generala Tolimira: – Ovaj dokument je totalno neprihvatljiv, već je to okupacija od strane NATO... Vrši se politička i vojna okupacija Balkana od strane NATO pakta.
Potom u Beogradu 28. decembra sledi, kako ga Mladić u dnevniku naslovljava, „SASTANAK sa Predsednikom Miloševićem”. Među dokumentima nađenim u Mladićevoj kući 23. februara ove godine nalazi se i stenogram s te sednice. U odnosu na Dnevnik to je „hladan” tekst. Samo tekst i ništa više, dok Mladić beležeći u Dnevniku izlaganja učesnika razgovora stavlja po nekoliko znakova uzvika ili pitanja, podvlači reči.
Sastanak je počeo Miloševićevim hvalospevom: hrvatski nacionalista Veselica je rekao da je srpska država zapadno od Drine poraz Hrvatske; sprečio sam pad Banjaluke uz pomoć Amerikanaca; od početnih 30 odsto teritorije koliko su nam nudili došli smo do 49 odsto... „Alternativa tome je bilo produženje rataprotiv celog sveta i gubitak Republike Srpske. Zato u Zagrebu ima mnogo demonstracija”, rekao je Milošević.
(/slika3)
Predsednik Srbije se trudio da bude oštar skačući s teme na temu i u dahu je izgovorio: „Nacionalizam je naopaka ideja i svest, to je izopačeno i mi smo to rekli rukovodstvu RS predve godine, a oni su mislili da uz pozajmljene ludake Šešelja i Draškovića mogu nešto napraviti, a evo imamo ogromne gubitke. NATO je bolji od UNPROFOR-a jer je došao da podeli Bosnu. Da je usvojen Krajišnikov predlog sarajevskog distrikta to bi bila kopča za sve ostalo i mi bi smo na kraju izgubili. Cenim da će RH (Republika Hrvatska) pripojiti svoj deo BiH, a muslimani ići prena saradnju sa CPJ, nego s RH. Najveći strah za Krajišnika i Buhu je bio kada su me pitali da li bih primio u SRJ muslimane? Ja sam rekao da. Prvo: naša saradnja sa IFOR-om je dobra prilika i drugo: u RS je napravljena takva Vlada la je odmah treba uhapsiti”.
U ovom delu postoje jedna razlika u zvaničnom stenogramu i Mladićevim beleškama. General citira Miloševića: „Nezavisna RS nema šansu” i uz tu rečenicu stavlja dva znaka uzvika.
Sledi deo Miloševićevog govora bitan za Mladića: „Rekao sam Amerikancima da nećemo davati naše građane optužene za ratne zločine. Karadžić i Mladić su specifični, oni su optuženi za uzimanje talaca, pogotovo onih koji su došli na veru. Više njih mi je reklo: dužni su da uhapse Karadžića i Mladića ako se sretnu, ali neće to raditi. Karadžić je tu pametno rešio. Vi morate odrediti čoveka koji će to uraditi, njima ne treba poštar, već komandant”.
U Mladićevom Dnevniku ove reči Miloševića ovako su zabeležene: „Konkretne stvari (ove dve reči podvučene): – Pitanje Karadžića i Mladića – Rekao sam Amerikancima da nikoga nećemo goniti (ta reč precrtana dva puta) isporučivati. – Uzimanje talaca je ratni zločin... Za vojni aspekt jako je važno da vi odredite ko će da zastupa GŠ njima ne treba poštar... (uz poslednju rečenicu stoje dva znaka pitanja)”.
Bitne su još dve rečenice iz Miloševićevog izlaganja: „Karadžić me malopre zvao, bio je i Perišić i glavno pitanje mu je bilo daj penzioniši mi ove generale” i „Ratko, molim te da se reši pitanje ko ima ovlaštenja ispred GŠ VRS u ZVK”. Ova druga rečenica značila je da Mladić više ne može da se viđa s komandantima međunarodnih snaga u BiH. Zapisujući je u Dnevnik Mladić dodaje i rečenicu Miloševića koje nema u stenogramu: „Mi nemamo nikakav zahtev u tom pogledu” uz koju stavlja tri znaka uzvika i jedan znak pitanja.
Mladić je iznenađen već prvim govornikom iz njegovog tima. Uz reči generala Gvera: „Da nije bilo angažovanja J (ugoslavije) i Vas lično možda ne bi ni bilo RS” stavlja znak pitanja, a propušta da navede zahtev Gvera da se ne govori na isti način o Karadžiću i Mladiću i da ratni komandant bosanskih Srba mora da uživa zaštićeni status.
Pošto i drugi generali budu tražili da se pravi razlika između Karadžića i Mladića, u korist ovog drugog, Milošević je rekao: „Nismo nikada identifikovali VRS i rukovodstvo RS. Političke greške su bile na strateškom nivou, a vojničke na taktičkom. Radovan Karadžić je širio iluzije da ima poseban odnos sa Karterom, a Holbruk mu je rekao: ’Ko jebe Kartera’. Vaše političko rukovodstvo je širilo i širi iluzije i laži. Bili su prisutni Lilić, Milutinović i Perišić, kada je Karadžić za Dejtonski sporazum rekao ’najbriljantnija pobeda srpskog naroda u 20. veku’, a na Skupštini kaže ’da smo mi pregovarali bilo bi nam mnogo bolje’, a ja sam prvi dan Dejtona pustio Krajišnika da on radi i video da gubimo sve. Pitaju me ljudi je li taj čovek normalan”.
Potom je usledilo finale, Mladićev govor s početka teksta, zabeležen u stenogramu, nezabeležen u Dnevniku. To nije presedan. Mladić je često to činio, nije beležio šta je on negde i nekome rekao.
Ekipa „Politike”
Подели ову вест
Komentar uspešno dodat!
Vaš komentar će biti vidljiv čim ga administrator odobri.


