DVORSKA PRAVILA
Nedavno je crnogorski premijer Milo Đukanović bio u Moskvi i razgovarao sa Putinom lično. Ruski mediji nisu probali da se bave pravoslavnim i bratskim emotivnim nasleđem. Ali, originalnim manirima bukvalno visokog gosta jesu. Navodno je Milo bio previše opušten pred Putinom i čak se zatrčao da sedne u njegovu fotelju. Na vreme su ga skrajnuli. Odmah potom, prvi ministar vlade Crne Gore napadno je prekrstio svoje košarkaške noge, "što niko od gostiju pre njega nije ni pomislio da učini"!
Ali, gost je svetinja, makar to bio i serdar Jole u Mlecima. Verovatno je i neke ruske novinare uhvatio "caristički kompleks" pred Vladimirom Putinom i obnovom moćne imperije. Zato se i čude što Đukanović nije bio prepodoban, skrušen i prepadnut, nego se slobodno raznogatao i raskomotio pred (drugim) najmoćnijim čovekom na svetu.
Srpski predsednik je bio u Vašingtonu i ništa slično mu se nije dogodilo. Pre svega, nije se sreo sa Džordžom Bušom. Nije bilo lekcija iz oblasti estetske diplomatije. Tadić je tamo delovao predsednički pouzdano. Paralela sa Crnogorcima u Moskvi samo je simbolična dvorska epizoda. Podgorica podseća majčicu Rusiju na okolnost da crnogorska država nije okrenuta samo prema Zapadu. Nego da neguje i najsnažnije emocije iz prošlosti, kojih bez matuške nema. Zato se i Đukanović ponašao kao mili bliski rođak iz provincije. A gde su jaka bratska osećanja, tu možda ima i pomoći.
Tadić je u Vašingtonu imao težak posao. Pre svega, da bolje objasni američkim vođama tragičnu suštinu kosovske drame. Izgleda da su ga slušali i bili ljubazni, ali su ostali pri svome. Predsednik Srbije je i posle tako tvrdog odgovora uveren da će odnosi sa SAD biti "čvrsti i prijateljski" i posle pregovora o budućnosti pokrajine. To znači da zvanični srpski optimizam u toj sferi postepeno kopni, ako ga je i bilo u količinama koje su stigle do javnosti.
E sad, izgleda da će Srbija i Amerika ipak imati "sve bolje vojne veze". To jeste važna stavka, koja ne može da se kosi sa osećanjem Srba da se na Kosovu deli nepravda. SAD neće menjati svoju idejnu platformu dolaska na Kosovo `99. Ali, žele da tu ekstremno agresivnu operaciju sa mnogo zločina, odvoje od aktuelnog odnosa sa Srbijom.
To, naravno, nije sasvim moguće. U osećanjima većine Srba, to nije moguće uopšte, ali politika je ipak praktična sinteza najprečih interesa. U tome je protivrečnost naših vojnih odnosa sa najvećom silom na svetu. Devedeset deveta se ne može zaboraviti, ali još gore je ostati zamrznut u njoj i sumanuto tragati za revanšističkom utopijom.
Zbog toga se ponegde i sporazum o statusu snaga SAD oko prolaska kroz našu zemlju (SOFA) definiše kao udar na državni suverenitet. Teško je govoriti o "udaru" ako smo na to pristali, i potpisali papir. A on tačno reguliše vreme, mesto, puteve i obim trupa koje se kreću. U svemu tome može biti sporan neprikosnoveni status američkih vojnika pred našim vlastima. Nije utešno i nije nimalo pravedno, no oni su se za takvu privilegiju izborili svuda u svetu.
Saradnja s Nacionalnom gardom Ohaja, jeste značajan posao za oficire srpske vojske. Mada je sve to izazvalo, pre svega ideološke ispade. "Ko će nam vaspitavati oficire? Zar američki narednici?" To jeste konzervativni otpor mogućem uticaju "na svest"oficira. I naravno da nosi u sebi snažne analogne informbirovske recidive. Školovanje oficira u Staljinovom SSSR-u dovelo je do velikog političkog rascepa i progona u tadašnjoj jugoslovenskoj armiji.
Da li je uopšte moguće misliti na isti način ako naši odlaze u "Bušov Ohajo"? Može li, dakle, američki sistem vrednosti "pomutiti pamet" našim profesionalcima, ili je tu reč samo o endemskoj paranoji i ksenofobiji? Uostalom, sve svetske armije školuju, ili dodatno edukuju svoje oficire i na stranim vojnim učilištima. Vojna samoizolacija vodi u propast i raspad, histerična odbrana od "špijuna i izdajnika", koji se pojavljuju na sve strane, dovodi takav raspad do neizlečive metastaze.
Osamdesetih godina prošloga veka, JNA je oterala u penziju izvrsnog oficira, pukovnika Milorada Timotića. Čoveka koji je sa odličnim uspehom završio najvišu britansku vojnu akademiju. Kao briljantni poznavalac srpske srednjovekovne kulture i engleskog jezika, svoja znanja o otadžbini rado je prenosio oficirima Njenog kraljevskog veličanstva u Londonu. Služba vojne bezbednosti ga je skinula s generalske liste i poslala u penziju zato što je "za vreme boravka u inostranstvu kontaktirao sa strancima!"
Ovo podseća na ciničnu glupost i neznanje Službe, ali takav je bio sistem. I danas srpska vojska ima oficire blistave duhovnosti i obrazovanja. Samo ih treba pustiti u svet. Oni neće izdati ni svoju zemlju niti vojsku, monopol na izdaju ne pripada njima.
Možda je i na to mislio Boris Tadić dok je govorio o uvozu i izvozu bezbednosti. Pre toga, treba nam bar nešto tuđih znanja i osećanje da nismo bez saveznika. Pa makar u inostranstvu kontaktirali sa strancima, opušteni poput Mila u Putinovoj fotelji.Подели ову вест
Komentar uspešno dodat!
Vaš komentar će biti vidljiv čim ga administrator odobri.


