Hrvatski „rat” oko sećanja

Pod naslovom Rat oko sećanja (Krieg um die Erinnerung) pojavila se pre nekoliko meseci u Frankfurtu dokumentovana knjiga bečkog politikologa Ljiljane Radonić u kojoj su prikazane medijske debate u Hrvatskoj oko Jasenovca i Blajburga. Reč je o odnosu prema onim tačkama iz prošlosti koje u javnosti Hrvatske zauzimaju centralno mesto od kraja osamdesetih godina prošlog veka do danas i u kojima se ogleda odnos Hrvata prema NDH, Jugoslaviji i socijalizmu. Između 1990. i 2008. ovaj odnos se menjao. Autorka je brižljivo proučila više stotina novinskih članaka u Hrvatskoj između 1985. i 2008. Krajem osamdesetih Jasenovac je bio označen kao logor smrti, a Blajburg se nije pominjao. Za vreme Tuđmanove vlasti delegitimisan je antifašizam, srušeni su mnogi antifašistički spomenici, izjednačeni su Jasenovac i Blajburg. Početkom devedesetih formirana je crveno-crna koalicija (partizana i ustaša), pa je podela na fašiste i antifašiste gotovo nestala. Sećanje na Jasenovac povezivalo se sa osudom srpskog fašizma, a namera je bila da se u Jasenovcu sahrane i Hrvati poginuli u domovinskom ratu. Razmotrena je debata oko „miksanja kostiju” i jasno raspoznat revizionizam i antisemitizam F. Tuđmana. Dok je zagrebački „Vjesnik” izražavao tuđmanovska gledanja, riječki „Novi list” je ustrajavao na oceni Jasenovca kao logora smrti i negirao da Hrvatskoj treba pomirenje između fašista i antifašista. Dok je „Vjesnik” pisao o Blajburgu kao „hrvatskom holokaustu”, „nacionalnoj Golgoti” i „križnom putu”, preterivao sa brojem žrtava i eksternalizovao dželate kao jugopartizane i srbo-komuniste, u „Novom listu” se pravila razlika između nedužnih žrtava i pobijenih ustaša, ali su i ovde Srbi markirani kao novi fašisti. Dobro je uočeno da je slavljenje antifašizma u suprotnosti sa viktimizacijom (proglašavanjem žrtvom) Blajburga.

Posle 2003. pod pritiskom Brisela menja se hrvatska politika sećanja. I u „Vjesniku” je Blajburg-diskurs postao šareniji. Otvorena je debata o tome da li je Blajburg delo Srba i jugokomunista („Vjesnik”) ili i Hrvata („Novi list”). Vidljivo je različito etniziranje zločina. Nacionalisti i dalje ponavljaju da je Blajburg bio uperen samo protiv Hrvata, dok je Jasenovac bio zbirno stratište. Kapitulacija NDH pretvara se preko Blajburga u tragediju. Druga strana, pak, tvrdi da niko od ubijenih u Jasenovcu nije kriv za blajburške žrtve, dok je na Blajburgu bilo mnogih koji su odgovorni za ubijanja u Jasenovcu i da je komandant kolone koja je razbijena na Blajburgu bio Maks Luburić, prvi komandant Jasenovca. U riječkom listu dodaju da ne treba kriti da su u likvidacijama na Blajburgu učestvovali A. Hebrang, F. Tuđman, i J. Bobetko. Autorka uverljivo, jasno i odmereno pokazuje mnoge meandre hrvatske debate oko antifašizma, čišćenje antifašizma od komunista, relativizaciju NDH, ali i otpore ovim pokušajima.

Pa ipak, ne može se izbeći pitanje da li je prikazana napetost hrvatskog sećanja između Jasenovca i Blajburga strukturne prirode? Nije, bezopasna je po sistem? O strukturnoj napetosti moglo bi se govoriti da je u pitanju rat sećanja oko prirode Domovinskog rata: oslobođenje ili secesija. Toga nema. Slepa mrlja hrvatske kulture sećanja jeste upravo odnos prema domovinskom ratu. Nije reč samo o tome da li je u „Oluji” bilo genocida, kako je upozorio Srđan Vrcan, nego da li je smisao domovinskog rata oslobođenje ili secesija? U Hrvatskoj ova dilema nije nikada ni otvorena. Štaviše, nije reč o običnom oslobođenju, nego o nultom času hrvatske povijesti. Domovinski rat je do te mere integrisao Hrvate da ih „rat sećanja” oko Jasenovca i Blajburga ne može ozbiljnije podeliti. Šteta je što je u ovoj važnoj knjizi ovaj oslobodilački kontekst potcenjen. Jer da mu je pridat veći značaj, logično bi se postavilo pitanje da li je u Hrvatskoj odista na delu rat sećanja ili je reč o manje važnom, doduše žučnom, razilaženju oponenata koji se inače postulativno slažu oko novog mita o konačnom oslobođenju od jugoslovenske tamnice i od srbo-komunizma? Zato napetost između Jasenovca i Blajburga ne treba proglašavati ratom. O ratu bi se možda moglo govoriti ukoliko bi se Hrvati podelili oko smisla „Bljeska” i „Oluje” iz 1995. Pošto oko ovih stvari nema razgovora u Hrvatskoj, nema ni rata sećanja. Osim toga, normalizacija secesije i zabrana jugoslovenstva u Ustavu Hrvatske u startu su kastrirali debatu oko Jasenovca i Blajburga. Pošto je reč samo o oštrim debatama između antijugoslovenskih i antisocijalističkih istomišljenika, naslov ove knjige komotno je mogao biti stavljen u navodnike. Ali to ne znači da ona nije važan prilog objašnjenju savremene hrvatske kulture sećanja i uloge naoružane prošlosti u nestanku Jugoslavije.

profesor na Filozofskom fakultetu u Beogradu