Orden za grižu savesti
Srebrenica je poremetila mirni san Holanđana i razbila uverenost u etiku i hrabrost njihovih trupa. Nijedna evropska nacija nije se lično toliko preispitivala oko najtežeg zločina na tlu starog kontinenta posle Drugog svetskog rata, kao zemlja vetrenjača i lala. Holandska prestonica zbog tribunala za bivšu Jugoslaviju, Međunarodnog suda pravde i Međunarodnog krivičnog suda (sva tri suda su sa sedištem u Hagu) ima reputaciju svetskog epicentra za međunarodnu pravdu, ali Holanđani su zbog uloge svog bataljona u Srebrenici sami presudili svojoj političkoj vrhušci. Pre pet godina, u aprilu 2002, neposredno nakon što je objavljen po vojsku i vladu nimalo laskav izveštaj o masakru u Srebrenici, pala je vlada (izbori su se, istina, ionako približavali). A kada su tek, pre koji mesec, odlikovani vojnici iz bataljona koji je zajedno sa Mladićevom vojskom razvrstavao muške glave od žena i dece (da bi zatim bili snimljeni kako pod uticajem alkohola u Zagrebu pevaju i igraju, proslavljajući sopstveno izbavljenje iz Srebrenice), mnogi su u zemlji nizina protestovali. Vojni ministar Henk Kamp, koji je pre dva i po meseca lično uručio medalje vojnicima bio je prinuđen da se brani i objašnjava kako one nisu dodeljene u slavu junaštvu, već radi "rehabilitacije".
"Ovi ljudi su vojnici, nije bilo moguće da uspeju, ali moraju da nastave sa svojim životima. Njima je svih ovih godina bilo jako teško i mi ovo radimo da bismo ih podržali."
Tako je pokazalo da je u Holandiji, posle prve provale moralnog zgražavanja i busanja u grudi, put do osude do rehabilitacije ipak ispao vrlo kratak. Prvi koji je primio medalju za povratak časti bio je komandant bataljona, potpukovnik Ton Karemans koga su Holanđani godinama gledali kako na filmu o Srebrenici sa čašicom šljivovice nazdravlja generalu Mladiću i sporazumu koji su njih dvojica sklopili posle pada Srebrenice. Mnogi holandski vojnici, međutim, koji tvrde da do dana današnjeg pate od košmara, nisu se smatrali dostojnim odličja i odbili su čak i da dođu na ceremoniju.
Sa druge strane, kako je javio holandski radio na engleskom jeziku, građanima BiH koji su želeli da uživo protestuju zbog ovog čina, u holandskoj ambasadi u Sarajevu odbijeni su zahtevi za šengensku vizu. Ali nacionalni pokreti za ispitivanje prošlosti, zajedno sa brojnim izbeglicama iz BiH kojima je Holandija pružila gostoprimstvo, smatraju da je ceremonija rehabilitacije bila nečasna i da će uloga Holandije u Srebrenici zauvek ostaviti mrlju u istoriji zemlje.
Na početku procesa Slobodanu Miloševiću, Holandski institut za ratnu dokumentaciju (NIOD) izdao je studiju na sedam i po hiljada stranica o Srebrenici, koju je od ovog uglednog instituta naručila holandska vlada. Stručnjaci su imali pristup i dosijeima i arhivama obaveštajnih službi, a njihovi nalazi su potvrdili da je holandska vlada kriva što je pod uslovima koji su vladali tokom rata u Bosni poslala trupe. Ujedinjenim nacijama su zamerili da nisu pružili neophodno i pravovremeno pojačanje, kojim bi se zaštitilo civilno stanovništvo u Srebrenici. Ali u ovom iscrpnom i svestranom izveštaju takođe se kaže da "nije jasno da li je Karadžić bio unapred upoznat sa planovima o masovnim ubistvima, jer su veze između Mladića i Karadžića u to vreme bile pokidane" Takođe, da "nisu nađeni dokazi koji bi sugerisali učešće srpskih vlasti iz Beograda". Pre svega zbog ove konstatacije, a i zbog mnogih drugih detalja u vezi sa tajnim dopremanjem oružja preko aerodroma u Tuzli, armiji bosanskih muslimana, Karli del Ponte nije odgovaralo da kao svedoka na suđenje Miloševiću pozove bilo koga iz ovog stručnog tima, iako su joj oni bili pred nosom. Naime, jedna od glavnih tačaka njene optužnice bila je Miloševićeva krivica za "naređivanje, planiranje i izvršenje" genocida u Srebrenici, pa i celoj BiH.
Posle evakuacije holandskog bataljona u Zagreb, Karemans je dokazivao kako su "bosanski Srbi, premeštajući muslimanske civile, izveli korektnu operaciju sa vojnog stanovišta". Njegov zamenik, major Robert Franken, koji je potpisao dokument sa Mladićem, potvrdio je da je "evakuacija stanovništva izvedena u skladu sa važećim vojnim normama".
Događaji su ih uskoro grubo demantovali. Holandija, koja se do Srebrenice uvek dičila moralom i junaštvom svojih vojnika, i danas se muči kako da se suoči sa svim moralnim i pravnim posledicama držanja holandskog bataljona u Srebrenici u julu 1995. godine.Подели ову вест
Komentar uspešno dodat!
Vaš komentar će biti vidljiv čim ga administrator odobri.


