Obostrani kukavičluk i sitno kalkulantstvo

Niti Hrvatska ima razloga da bude bijesna na Haški sud i ostatak svijeta zbog presude Anti Gotovini (24 godine) i Mladenu Markaču (18 godina), niti Srbija ima razloga da likuje zbog kazni koje je sudac AlfonsOrije izrekao toj dvojici penzioniranih hrvatskih generala istaknutih u akciji „Oluja”. Jedini koji u ovoj priči imaju pravo na emocije jesu Srbi iz samoproglašene Krajine: prvo su bili žrtva zločinačke manipulacije Slobodana Miloševića, a zatim i žrtva zamisli Franje Tuđmana da vojnu operaciju oslobađanja okupiranog teritorija iskoristi i za trajno, ili što trajnije, smanjenje broja Srba u Hrvatskoj na mjeru koja bi mu bila prihvatljiva. Njih, krajinske Srbe, međutim, nitko ništa iskreno ne pita, ni onomad ni danas, jer nikome, zapravo, ne trebaju. Hrvati ne mogu podnijeti da u Hrvatskoj netko osim Hrvata može biti ratna žrtva. Srbiju se, pak, žrtva sunarodnjaka iz Hrvatske uglavnom ne tiče ili je se tiče samo prigodno i često politikantski.

U Hrvatskoj je presuda Gotovini i Markaču dočekana onako kako se haške presude tradicionalno dočekuju na tzv. ovim prostorima: kao ishodi nogometnih utakmica. Važan je samo rezultat, jesmo li pobijedili ili izgubili, sve drugo nas nimalo ne zanima. Suočavanje s prošlošću i zločinima? Najnovija haška presuda natjerala je hrvatsku javnost, vođenu histeričnim medijima koji su odustali od novinarstva, na suočenje s prošlošću i zločinima, ali s unaprijed prihvaćenim zaključkom da bi se ta prošlost, ako ustreba, komotno mogla ponoviti.

Hrvatsko-srpski odnosi, kako bi rekli diplomati, opet su u fazi zahlađenja. Srbi su u Hrvatskoj opet neprijatelji, kao što su bili u ratu, ili u slučaju Tihomira Purde, ili kad je smanjena zatvorska kazna Veselinu Šljivančaninu... Jednako kao što su Hrvati (i Bošnjaci) neprijatelji u Srbiji kad se uhapsi Božidara Vučurevića, ili kad se u Kninu svakog 5. kolovoza slavi i veliča operacija „Oluja”, ili kad Hrvatska prizna Kosovo. Mjesecima odnosi napreduju, rekli bi diplomati, a onda naiđe neki takav datum koji, kao mokrom spužvom, izbriše sav napredak i stvari, po tko zna koji put, vrati na početnu točku. Političke, kulturne i medijske elite dviju zemalja (ili dvaju naroda) u tim trenucima reagiraju kao kornjače: povlače se u svoje oklope i čekaju da se uzavrele nacionalne strasti smire. Družit će se kad opasnost mine, dvojica predsjednika organizirat će prijeme za stotine javnih ličnosti, osmijesi, kristal i blicevi, ali sad kad je najpotrebnije da govore i da govore glasom razuma i razumijevanja, oni šute, a ako ne šute, govore ono za što pretpostavljaju da neće naljutiti rodoljubne mase.

Nitko ne vidi problem u tom uzaludnom ponavljanju toplih i hladnih faza, jer centralne političke snage u Hrvatskoj i Srbiji misle da se politika sastoji upravo u toj predvidljivoj toplo-hladnoj igri, i misle da, dok mogu, trebaju profitirati na tinjajućoj netrpeljivosti prema Srbima, odnosno Hrvatima. „Uspostavljanje odnosa” i „pomirenje” lišeni su iskrenosti, pa ih zato može poništiti svaka trzavica i svaka obljetnica. Glavna obilježja tih nevoljnih procesa jesu obostrani kukavičluk i sitno kalkulantstvo zakamuflirani u mitove o herojstvu i žrtvi vlastitog naroda čije nas se današnje muke, inače, uopće ne tiču.

*Glavni urednik zagrebačkog nedjeljnika „Novosti” čiji je izdavač Srpsko narodno vijeće