Petak, 26.06.2026. ✝ Verski kalendar € Kursna lista

Moj sjaj u travi

Moj sjaj u travi

Pesme Milene Marković (1974) pobuđuju interesovanje publike podjednako kao i njene nagrađivane drame „Paviljoni”, „Šine” ,„Brod za lutke”... Po njenim scenarijima nastali su nagrađivani filmovi „Sutra ujutru” i „Beli, beli svet” a njene knjige poezijePas koji je pojo sunce”, „Istina ima teranje”, „Crna kašika“ i „Ptičje oko na tarabi” (nagrade Biljana Jovanović i Đura Jakšić), sve objavljene u LOM-u, doživele su po više izdanja. Ovaj izdavač upravo je objavio novu knjigu pesama Milene Marković „Pre nego što sve počne da se vrti“.

U novoj knjizi pesama bez sentimentalnosti evocirate svoj „sjaj u travi“: detinjstvo, mladost, minuli život. Otkud ti „ljuti snovi prošlo vreme“, u trideset sedmoj?

Sentimentalnost je odlika nečijeg stila i spada u određen sistem vrednosti. Kada budem pisala filmsku melodramu, moraću da budem sentimentalna, u lirici sentimentalnost predstavlja nešto drugorazredno, jer ono što je sentimentalno, retko može biti istinito. Volim te Vordsvortove stihove i nisam prva ni poslednja koja se bavi mladošću kao motivom. Taj motiv je univerzalan i ima veze sa zauvek izgubljenim idealima i isto tako sa prestankom nade i snova i početkom kraja života. Silazna putanja. 

Koje su vam uspomene najdragocenije?

Ne pričam o svojim uspomenama jer mislim da tu nema ništa interesantno. Drugo su pesme. Mora se razdvojiti privatno od onog što čovek piše. To što ja pišem nije privatno. Ja sam pesnik, znači medijum za opšta osećanja. 

Vaši stihovi uvek su prožeti grozničavim emotivnim stanjima – od empatije i čežnje, do strasti irezignacije, onim što se sve više prigušuje u životu i u umetnosti? Zašto je tako teško biti iskren?

Mislim da nemam grozničava stanja u većini pesama. Samo sam u nekim namerno eksplicitna, pa to deluje žestoko. Čak mislim da mi je nova zbirka dosta prožeta cinizmom i setom, prosto je to odlika moje sadašnje životne faze. Ne znam da li je teško biti iskren, samo, u poeziji se mora biti iskren. Takvi su bili svi pesnici, samo su im različiti stil i jezik.

Sudeći po vašim junacima (i lirskom „ja“), otvorenost duše više obitava u nižoj klasi nego u građanskoj, čije konvencije prezirete, iako iz nje potičete?

Ja nikoga ne prezirem, to je potpuno pogrešno. Ja sam prva „građanska“ generacija, tako da ne potičem iz građanske klase. Što bi rekao Jan Djuri, nisam ni sad to nego „arts and crafts“.

Iz vaših stihova izbija opsesivan strah: možda i kao čaranje, ne bi li se urok lakše odagnao? Da li je pesnik šaman, pomalo? Od čega strepite?

Ne znam ništa o šamanima, nikad me to nije zanimalo. Pesnik jeste talac svoje okoline, vremena, izražava tuđu muku tako što svoju artikuliše. Odakle mu to dolazi, ne znam. Vernici kažu, od Boga. Postoje određena stanja prožimanja i transa koje svi dožive koji se bave ovim. Ona su čistija kada ste mlađi, posle samo rad dovodi do prožimanja.

Ja strepim od neizrecivog, kao i svako biće.

Vaše pesme često se obraćaju odabranom pojedincu: detetu, bratu, sestri, ljubavniku, vojniku... Otkud potreba za tim „posvetama“?

Nisu to posvete. To su pesme sa određenom temom.

Lik Isusa, koga ponekad prizivate u tom monologu, obojen je vašom pesničkom skepsom, bez moći da usliši molitve? Čime se odsustvo Boga može nadoknaditi?

Ja zovem Isusa isto kao što zovem i majku, spontano i primitivno, iz dubine. Ako bih ozbiljno odgovorila na pitanje i razmišljala religiozno, ne bih nikada doživljavala Isusa kao nekog ko će konkretno da usliši molitvu. To je dosta vulgarno i nemoguće. Mnogo je to široka priča čime se sve nadomešćuje odsustvo verovanja i da li je to dobro ili loše.

 Mnogi u konzumerizmu i novcu vide novu religiju našeg doba? 

To je već priča o kapitalizmu. To je priča o porobljavanju putem grickanja i kupovanju zamena za sreću. Nije to religija.

Vaša nova knjiga pesama je bolna demontaža sopstvenog života, šokantna ispovest jedne heroine, majke i ljubavnice, lutke i grešnice, devojčice i ostavljene, umorne žene... Koja vam je bliža: Lilit ili Eva?

Ovo je pitanje za neku rasnu žensku spisateljicu. Za mene je uvreda da se kaže da su mi pesme ispovest. To su pesme. A ispovest je ispovest. Nadam se da ne pišem stvari gde su heroine, lutke, grešnice i devojčice. Lilit i Eva su arhetipovi. Ni jedan ni drugi mi nije blizak.Ako ćemo na tu stranu, najbliži mi je jedan muškarac, Jov.

Nisam ni mislila na Vas, već na „heroinu“, u raznim ulogama, koja je, kako kažete, „medijum za opšta osećanja“... U pesmama vidimo i brutalnost, nasilje, ravnodušnost, vulgarni govor ulice, neostvarenost, beznađe, utopljenost u pivu i rakiji... U vašem pesničkom životu ne stanuje lepota?

Govor ulice je stilski mehanizam. On je nastao kao pljuvanje moćnih, sprdanje sa nerazumljivim i pre svega kao plaženje na sveprisutnu Smrt. Eksplicitna poezija je još od srednjeg veka način da se čovečuljak oseti moćnije. Postoje mnoge moje pesme koje su u drugom maniru, pa su opet moje. Ne vidim brutalnost, nasilje i ravnodušnost u mojim pesmama. Beznađe je jedna od opštih karakteristika ljudskog roda. Opet, umetnost je neki pokušaj da se to pobedi.

Pesma „Laku noćsinovi moji” posvećena je rušiocima Beograda. Ko danas mrzi ovaj grad i zašto? Kako kanalisati sav taj bunt?

Svi mi i mrzimo i volimo ovaj grad. Treba se vratiti Makarenku.

Ja volim taj grad / On mi je sve dao / On mi je sve uzeo“. Šta vam je Beograd dao, šta uzeo?

Na ovo pitanje mogu samo da navedem nešto što smo pevali na ekskurzijama: „Beograde, moj voljeni grade, moj voljeni grade, Beograde, moj voljeni grade, mene moji poslaše u školu, poslaše u školu, mene moji poslaše u školu, da ja njima donosim četvorke, donosim četvorke, da ja njima donosim četvorke, a ja njima kečeve i dvojke, kečeve i dvojke, a ja njima, kečeve i dvojke...”

Bliski su vam „ukleti pesnici“. Ko još? Kako osećate to „ukleto“ na svojoj koži?

Jedna od najvažnijih stvari u mom životu jeste čitanje. Bliska mi je svaka pročitana knjiga i pesma koja mi je nešto kazala o meni. To zavisi od stanja i okolnosti. To može biti Džejn Ostin ili Žan Žene, nije bitno. Sve je to pisalo o čoveku.

Vašu poeziju nose brzi ritmovi, često ubrzani sve kraćim stihovima, dok, na kraju, ne ostane samo reč.  Ritam života, ili ritam smrti?

Sve je i život i smrt.

Komentari0
Molimo vas da sе u komеntarima držitе tеmе tеksta. Rеdakcija Politikе ONLINE zadržava pravo da – ukoliko ih procеni kao nеumеsnе - skrati ili nе objavi komеntarе koji sadržе osvrtе na nеčiju ličnost i privatan život, uvrеdе na račun autora tеksta i/ili članova rеdakcijе „Politikе“ kao i bilo kakvu prеtnju, nеpristojan rеčnik, govor mržnjе, rasnе i nacionalnе uvrеdе ili bilo kakav nеzakonit sadržaj. Komеntarе pisanе vеrzalom i linkovе na drugе sajtovе nе objavljujеmo. Politika ONLINE nеma nikakvu obavеzu obrazlaganja odluka vеzanih za skraćivanjе komеntara i njihovo objavljivanjе. Rеdakcija nе odgovara za stavovе čitalaca iznеsеnе u komеntarima. Vaš komеntar možе sadržati najvišе 1.000 pojеdinačnih karaktеra, i smatra sе da stе slanjеm komеntara potvrdili saglasnost sa gorе navеdеnim pravilima.
This site is protected by reCAPTCHA and the Google Privacy Policy and Terms of Service apply.

Komentar uspešno dodat!

Vaš komentar će biti vidljiv čim ga administrator odobri.